da, sat vremena
 |
|||
|
|
|||
da, sat vremena
I on je bez nekih problema proveo tih sat vremena u pisanju testa, i jos je imao jako dobar rezultat?*meri* prvotno napisa
On cita i pise? Racuna ?
Iluzija je da će se glinom, škaricama i puzzlama izliječiti ili radikalno poboljšati duljina pažnje (ovo je da ne očekuješ čuda).
Kada su domaći zadaci u pitanju, trebaš sjediti s njim i inzistirati da dođe do kraja nakon kojeg slijedi neka nagrada da ima motivaciju (idemo nekamo, možeš raditi ovo ili ono).
Isto je i s čitanjem - ako je slabiji čitač, odredi svakodnevno čitanje TEBI naglas, a postepeno produljuj vrijeme. Ako je dobar čitač, na isti način može ti čitati sa zadatkom da to poslije prepriča (inače to je vrlo korisna vještina koja je kasnije ključna za učenje, pisanje sastavaka i sl.).
Usmeno vježbajte automatizaciju zbrajanja i oduzimanja u što kraćim intervalima, neka si za točne odgovore sam piše plusiće ili neka slaže magnete ili sl.
Kada nešto uči napamet, dio gradiva, pjesmicu, definicije... pusti ga da se kreće po sobi, neka trči ili plješće u ritmu pjesmice, neka balansira ma jednoj nozi ili radi stoj, što blesaviji način, to bolje pamte.
Glavni model učenja i pamćenja mojoj su bile asocijacije i rime, moraš mu naći NJEGOV način.
Meni su uvijek govorili - 20 min.rada, 15 min.pauze, a kod moje kćeri to nije funkcioniralo jer se ona više nije mogla nakon pauza vratiti. I danas radi dok ne završi, a ta svijest da je poslijw čeka SLOBODA, motivira je.
Nagrađuj ga za svako pozitivno školsko ponašanje, a učiteljica ga MORA za isto pohvaliti javno. Osvješćivanje tog "ja to mogu" čuda napravi jer cijelo vrijeme slučaju samo "nemoj, hajde, daj i prestani".
Ako je nakon skole sam doma, uvedi stroga pravila u redoslijedu. Moraš oprati ruke, moraš uzeti ručak i vodu, i odmah krećeš sa zadaćama. Ako je u boravku, nađi drugi model.
Inzistiraj na autocheck-u u SVIM situacijama: što ono moram napraviti? Aha, krenuo sam po škarice, idem po škarice, jesam li uzeo škarice, evo ih donio sam ih. Ovo smiješno zvuči, ali je korisno za gomilu škol.obaveza i sitnica.
Radite na samostalnosti, ne znam je li sam doma nakon škole, ali davanje ovlasti koje ne očekuje (brini se da je stan zaključan, nahrani mačku, pospremi suđe iz perilice, pometi balkon, baci smeće, odi u dućan po to i to, nazovi me kad kazaljka bude na 12 itd.) podiže samopouzdanje i želju da savjesno napravi zadano i obraduje te.
Kontroliraj napravljeno telefonom i ne šizi ako bude i koja šteta.
Izaberi par stvari na kojima ćeš inzistirati, a ostale detalje zanemari. Npr.meni je bilo važno da se sjeti uzeti doručak i ručak, da zadaća i rad imaju apsolutni prioritet, zatim da uzme torbu, jaknu, cipele i zaključa stan.
Je li pidžama ostala na podu kuhinje ili je zubna pasta posvuda nije mi u toj dobi bilo važno. Kasnije postepeno očekuješ više.
je, to je i meni bilo cudno. vjerovatno jer mu je to bilo nesto novo, zanimljivo i fora. a i znao je da je to za u skolu pa mu je bio ponosan, jer ce on biti "skolarac" (a mozda je imalo utjecaja i to sto se neposredno prije vidio sa tatom i on mu je rekao nek se potrudi i tako nesto.... ).
da mu sad dam taj isti test vjerovatno bi "padao u nesvjest".
vec na razgovoru kod pedagogice se vidjelo da se njemu to sve skupa bas i ne da, razgovarao je sa njom "preko klinca". a i samo to testiranje je bilo (po mom misljenju) jako povrsno. ona je njega istestirala na ono sto uopce nije bilo sporno kod njega: razumjevanje, zakljucivanje, grafomotorika... a paznju uopce nije, a bilo je vise nego jasno da mu se konstantno gubi koncentracija.
zna on pisati i citati od prije skole, ali to mu stalno stvara probleme. kao sto sam vec napisala kod citanja izgubi paznju vec nakon par rjeci.. recimo kad cita na pocetku cita relativno bez gresaka, a sto duze cita to vise radi greske, jer pocne izmisljati rijeci, gleda u slijedecu stranicu, zastane pa izgubi red i vise ne moze naci gdje je stao.... uglavnom oko citanja je stalno cijela muka i drama.
kad ima za zadacu pisati to je za njega pravo mucenje.
racuna vec dosta dugo, ali izracuna krivo jer vidi samo brojeve, a zaboravi pogledati da li je izmedju plus ili minus. rjesava jedan zadatak, a gleda u drugi pa ih pomjesa..... ima tu toga dosta. i onda dobije los rezultat, a meni je to totalno glupo jer znam da to zna.
Meri, moj sin ima 3 god i 3 mj. i kao da njega opisujes. Naravno, on jos ne cita i ne pise, ali paznja, reakcije, ponasanje identicno kao i tvoj.
Nema valjda ustanove u Zg koju mi nismo obisli i misljenja su vrlo razlicita. Vid i sluh su uredni, EEG i MR mozga takodjer. Na psiholoskim testiranjima je vise manje sve u skladu s dobi (malo mu je losija grafomotorika), jedino sto svi zapaze i oko cega se svi sloze jest da ima fluktuirajucu i lako otklonjivu paznju.
Ono sto mene jako muci je to da mislim da ce se kod njega javiti odstupanja radi lose paznje. On ne "upija" iz svoje okoline kao ostala djeca, on se ne moze u nista udubiti, on ne moze izvjezbati npr. grafomotoriku jer on niti u jednoj aktivnosti se ne zadrzava.
Znaci nije stvar naci sto on voli jer on i u onome sto voli se brzo izdovolji i ide raditi nesto drugo. Uz to, uzasno je tvrdoglav i svojeglav. To mozda ljudima oko nas djeluje kao razmazenost, ali ja sam sigurna da je to nesto drugo. Ti dijete mozes na neku foru, npr pogodbu ili neki nagradu tipa ici ces u park ili doci ce ti prijatelj na igranje, pridobiti ili uvjeriti da nesto napravi. Kod nas toga nema. Kad nesto zacrta toliko je ustrajan da ja ne mogu vjerovati. Prije je imao jako burne reakcije, sad je to bolje, protestira, ali svojom dosljednoscu i ne popustanjem sam ga malo "smeksala".
Jako oscilira u raspolozenjima, i to tako da nema pravila. Neki puta ce sve super ispasti, iznad svih ocekovanja, a ponekad je takav da ga nista ne moze motivirati i oraspoloziti.
Od malena je ukljucen u najraznovrsnije vjezbe, terapije jer mu kasni i govorno-jezicni razvoj. Vecinu toga ne prihvaca. Danas vrlo popularne i suvremene metode, primjerice floortime ili senzornu ili plivanje, jako dobro prihvaca jer su "slobodnijeg" pristupa i on ima osjecaj da vodi igru, ali tu cesto, obzirom da nema cvrste strukture, pocinje manipulirati, nepozeljno se ponasati, tj stalno ispitivati granice.
U strukturiranijim uvjetima nije zadovoljan, ali se iz njega moze jako puno izvuci i tek se zapravo tada vide njegovi kapaciteti. U takvim uvjetima kada nesto uspije napraviti, na kraju, se osjeca zadovoljno, ali dok dodjemo do toga puno je suza i znoja.
Kad ga se pusti, on baulja po stanu, uzme bojicu, napravi 2 crte, onda uzme autic, 3 puta napravi gore dolje s njim, onda bi slagao puzzle, sve istrese i kad vidi da treba razmisljati on to ne bi vise i tako nikad kraja. Pijesak, plastelim i sl uopce ne voli. Tek u zadnje vrijeme se malo u parku znao poigrati u pjeacaniku. Najvise voli dinamicne i za njegovu dob izazovne sprave. Sve mora biti jako uzbudljivo i nabijeno adrenalinom.
Jako voli djecu i drustvo. U puno toga ne uspijeva sudjelovati radi paznje jer on jednostavno ne moze pricekati, dogovoriti se, nego radije odustaje od igre i trci dalje po svome.
Socio-emocionalno je jos dosta nezreo.
Ono sto se meni cini, jako je vazno primjereno poticati s ciljem produljivanja paznje, ali isto tako neke stvari ne idu preko noci. Neurolosko sazrijevanje mora odraditi svoje.
Mislim da je kod nas porod odgovoran za probleme jer su vjerojatno uslijed nedostatka kisika ostecene najfinije neuroloske strukture. Sretna sam da nije gore prosao i nadam se da ce uz puno vjezbe i truda uspjeti krenuti u redovnu skolu.
Idnom, oprosti, ali ponasalhe tvog sina je sasvim u skladu s njegove 3 godine. Rekla bih da su ti ocekivanja nerealna.
imam i ja jednog od 3 godine i 10 mjeseci. i bas sam htjela reci da kao da njega opisujes u nekim stvarima. ali vidim razliku medju svojom dvojicom. prije nisam imala starijeg sa kim usporediti, ali sad kako mladji odrasta vidim razliku. i mladji je jako ziv i prepun energije, ali nema takvih problema sa paznjom kao stariji.
e kamoli srece da je tako! Nazalost, mislim da je najmanje stvar u mojim ocekivanjima.
Meri, ja vidim jako puno razlika izmedju svojega sina i "klasicnog" trogodisnjaka.
Jesi ti kod svojega starijega sina vec u toj dobi od 3-4 godine primjecivala razlike u odnosu na vrsnjake ili tek u zadnje vrijeme to sve uocavas?
Jel osim lose paznje ima jos kakvih poteskoca-npr govor, senzorika, fina/gruba motorika, soc vjestine?
Kazes da su psiholoska testiranja prosla ok, u skladu s dobi, a na kraju kazes da se nadas da ce krenuti u redovnu skolu. To dvoje ne ide jedno s drugim. Ima li jos nesto sto te muci?
Da se razumijemo, moje prvo dijete je bilo pod nadzorom djecjeg psihologa jer sam ja jos s njegovih 6 godina mislila da ima ADHD. A na kraju se pokazalo da je u pozadini svega "samo" darovitost, a dijete jest od prvog dana bilo "drukcije".
sto se tice ovoga sta si sad nabrojala ne. progovorio je relativno kasno, ali je onda odmah poceo spajati recenice i poprilicno cisto pricati, za razliku od mladjeg. motorika mu je super, grafomotorika isto, jedino je uvijek paznja bila problem. on je u nekim stvarima uvijek bio usporen. tesko mi je sad to objasniti ovako u kratko. recimo kad se treba obuci, to traje stoljecima (na to su se i u vrticu uvijek na njega zalili), jer on krene navlaciti carapu pa na pola posla zaboravi sta je krenuo raditi i pocne radit nesto drugo, onda skine gornji dio pidjame, pa uzme hlace i pocne navlaciti na donji dio pidjame. on u tom trenutku zna da se mora obuci, ali vise ne zna da li treba obuci majicu ili hlace jer je on sa glavom negdje drugdje. ali je zato u sportskim aktivnostima jako aktivan, brz i jaaako spretan. jer je to ono sto njega zanima. tako da sa tri godine nisam mogla toliko vidjeti razliku sa drugima jer se recimo nije od njega ni ocekivalo da obavlja sam nesto zahtjevnije i to u nekom kratkom roku. malo pomalo se sve vise pocela pokazivati razlika sto se vise od njega ocekuje. na primjer, imaju prvi sat tjelesni, a on ostale sate ostane u robi za tjelesni -kratkim rukavima i hlacama (cak je takav htio otici doma, kao presvuci ce se doma, da ga uciteljica nije zaustavila) jer se on za vrijeme odmora nije stigao presvuci kao svi drugi u razredu. donese doma vise zadace nego ostali, jer ne stigne napraviti ono sto ostali naprave na satu. i to je sad relativno ok, ali sta ce biti kad tog gradiva bude vise..... ne stigne pojesti marendu za vrijeme odmora, jer ko zna sta on radi dok drugi jedu. a s druge strane stalno je aktivan. ne moze sjediti. kad pise zadacu ja ga pustim da stoji, kad gleda crtani, dubi na glavi ili izvodi nesto drugo, hoda rijetko kad, ili trci ili skakuce. kad sjedi onda mlati s nogama.................. uglavnom kad sjedne na miru ili legne ja mu mjerim temperaturu
i tako... puno je toga
Od psiholoskih testiranja je radio samo RTČ.
Po Reynellu kasni, imam 2 razlicita nalaza od dva logopeda jer ga je zbog lose paznje i nezainteresiranosti bilo jako tesko tocno istestirati. Govor kasni po svim kriterijima.
Problemi sa senzorikom. Poremecaj hranjenja. Itd itd.
Na ERF-u su sa njegovih 17mj s velikom sigurnoscu u kabinetu za komunikaciju tvrdili da je on dijete koje je u spektru iako nisu dali dijagnozu jer nije imao niti godinu i pol (nije bilo zdruzene paznje, nesustavno odazivanje na ime, niti jedna rijec sa znacenjem, stereotipije). Ja sam bila 100% sigurna da je autist. Bio mi je toliko cudan da sam ga s nepunih godinu dana narucila na ERF. Na srecu ili na zalost, slicne sam i struke pa sam vrlo rano prepoznala da nesto nije kako treba.
Od strane istih strucnjaka je dijete nedavno pregledano na ERF-u i sada me uvjeravaju, kao i ostali strucnjaci izvan ERF-a, da dijete nije sigurno u spektru, da ima vrlo blage komunikacijske poteskoce, usporeni govorno-jezicni razvoj i probleme s paznjom. Taj kabinet nije za senoriku, hranjenje i sl pa tu problematiku ne spominju u nalazima, ali zbog toga idemo u druge ustanove.
Ocito i najuvazeniji strucnjaci imaju problema s diferencijalnom dijagnostikom u ranoj djecjoj dobi.
Ja vise ni ne tragam za dijagnozom, nego za metodom. Djecji razvoj je toliko nepredvidiv da je zapravo vrlo nezahvalno davati dijagnoze i prognoze. Mislim da je najvaznije od strane strucnjaka uputiti roditelja, nauciti ga kako poticati dijete i biti mu podrska.
Martina, mozes mi opisati kako je bio drukciji?
Na kojim je podrucjima darovit?
Mislim da se taj roditeljski osjećaj da nešto nije OK nikad ne smije zanemariti. Moja se nikad nije igrala duže od 2-3 min.i bila je točno kao iz Merinog opisa i s 2 i sa 4 i sa 6 g.
Posljednje uređivanje od čokolada : 06.01.2016. at 18:13
Čokolada, koliko sada ima godina? Na kakve vjezbe idete ako idete negdje? S koliko je dobila dijagnozu?
I ja sam skoro od prvog dana znala da dijete nije kao vecina ( iako mi je bio prvo i jedino dijete tad).
Ali sam tocnu "dijagnozu " dobila tek u dobi od 7,5 godina.
Posljednje uređivanje od sirius : 06.01.2016. at 18:25
S 4,5 sam 1.put išli psihologu, vrlo oprezno mi je rekla da testiranje pokazuje elemente adhd-a, dosta lošu grafomotoriku, vizualnu percepciju i nikakvu kratkoročnu memoriju, a s druge strane darovitost u određenom području . Dobila sam upute kako postupati (odgoj, struktura svakodnevnice, rad za stolom). S 5,5 se uključila u radionice (grafomotorika, percepcija, socijalne vještine u kojima je bila baš slaba - napasna, nestrpljiva, nitko se s njom nije htio igrati jer ne bi izdržavala igru ni 2 minute) na koje je išla 3 godine. Imala je odgodu škole. Sad je 5.r.
Posljednje uređivanje od čokolada : 06.01.2016. at 18:32
Kako je sada? Ima individualizirani?
Gdje je isla na te vjezbe?
U dobi od 3-4 godine: s jedne strane hiperaktivan, paznja 0 bodova, pokusaji strukturirane igre 0 bodova, grafomotorika nepostojeca jer nece ni primiti u ruku olovku ili bojicu ili skare. Na igralistu vidljivo drukciji od ostale djece svoje dobi, nema socijalnog kontakta, ne zanima ga sto druga djeca rade niti zeli sudjelovati. Trci oko svega, a ne primi se nicega. U vrticu: sto ste radili? Odgovor uvijek isti: nista. Potpuno nesamostalan, ne zeli sam jesti, sam se oblaciti - to smo ga doslovno prisilili uz njegove suze sa cca 4 god. Ne moze pojesti obrok u komadu, jer ne moze sjediti 5 min.
S druge strane opsesivan oko onoga sto njega zanima: u dobi od 2 godine mjesecima samo gledamo automobile, kasnije prometne znakove. Tecno cita sa 3 god i 10 mj, u dobi od 5 god mnozi i dijeli. Ali samo kad on hoce i koliko hoce, naravno. Potpuna nemogucnost dogovora, sve do predskole - po njegovom ili nikako.
Sa 4 godine procijenjen intelektualno na 7, sa 6 god procijenjen ne 9. Emocionalno uvijek malo kasnio za svojom dobi - taj raskorak nam je ustvari bio najveci problem.
Veliki napredak se dogodio kad je bio predskolac. Puno problema je tad ili nestalo ili postalo manje izrazeno.
U skoli nema problema (nisam trazila nikakve papire), ali ima iznimnu uciteljicu koja uvazava njegove posebnosti i ima razumijevanja za njegove musice. Svjesna je da je njemu tamo neminovno dosadno, trudi se zainteresirati ga ili mu dati nekaj drugo da radi. I ja sam s vremenom naucila birati bitke. Npr. sretna sam kad obuce sam bez 10 pozurivanja, ali ne ocekujem da ce se obuci uredno.
I tak, tek s curicom sam shvatila kako roditeljstvo moze biti jednostavno.
Ovo je sad puno detaljnije i jasna mi je tvoja zabrinutost.
Tek sad od 5.r.ima IP, ali nemam nikakvih iluzija oko toga. Zasad mi je dovoljno da je nitko ne maltretira oko rukopisa ili da ne mora prepisivati kilometre s ploče. A i jako je hvale nastavnici znajući za teškoće, to joj je važno.
Ocjene su joj izvrsne, ali uz moju svakodnevnu kontrolu i propitivanje naučenog. Tragovi disleksije, disgrafije i utjecaja poremećaja pažnje na snalaženje u brojevima i zadatke riječima uvijek su prisutni i bit će i dalje.
Nema osjećaj za vrijeme, ne može planirati dan, tjedan, mjesec, uglavnom puno toga zaboravlja, piše si post-it papiriće i sl.
Najgore je bilo u 1.r. (čitati i računati naučila je tek u 2.r.nakon spartanskog ljeta) i dijelu 2.r. (tablica množenja). Oduvijek puno doma radimo, više to i ne primjećujem, postao mi je part-time job. Čak ni ona više ne pada na fore tipa - lako tebi imat petice kad puno učiš.
Na radionice je išla kod Sever&Vlahinsky.
Posljednje uređivanje od čokolada : 06.01.2016. at 21:26
Hvala puno cure na odgovorima!
Martina, i mi imamo te opsesivne faze. Jedno vrijeme marke automobila. Svi se igraju u parku, a mi idemo po parkiralistima i ja moram imenovati marke.
Sad su vec neko vrijeme prometni znakovi, semafori, raskrsca.
Jako me u cijeloj prici brine i taj govor. Citala sam negdje da veliki postotak adhd-ovaca ima usporeni govorno-jezicni razvoj. Progovorio je s 2 god i 3 mj, do tada samo zargon. Sad, nakon godinu dana, ima recenice od 3-4 rijeci, u pocetku je sve bilo uzasno agramaticno, sad je vec puno bolje-poceo je kuziti padeze, polako i vremena i lica. Jos cesto grijesi, ali stalno napreduje. To mi je najbitnije.
Jesu li cure vasa djeca imala problema s govorom ili razumijevanjem?
Martina, tvoj je znaci citao prije 4. rodjendana? Zanimale su ga slikovnice pa je tako krenulo ili?
Mi jos uvijek ne mozemo procitati najednostavniju slikovnicu, on stalno hoce vrtiti stranice i nema strpljenja cekati da procitam tekst na stranici pa da krenemo na sljedecu. Voli da mu pricam pricu ili slusati s CD-a. Cesto ponavljamo jedne te iste price koje su mu poznate jer kad krenemo s novom odustaje jer ne razumije. Po Reynellu mu razumijevanje kasni cca 4 mj sto uopce nije strasno.
Ne dozvoljavam mu puno, ali kad ima priliku vrlo zainteresirano ce gledati pjesmice na youtube s brojevima, slovima, bojama... Crtici ga toliko ne zanimaju, nego bas te pjesmice. Speluje na engleskom (tu i tamo koje slovo fula ili se ne moze sjetiti), imenuje brojeve... Npr. kako voli promet, dok hoda po cesti speluje imena ulica na tablama i govori kucne brojeve.
Po pitanju oblacenja ako je jako motiviran ce obuci hlace, carape, cipele, majicu ne zna navuci. Zna sam oprati ruke, zube i sudjeluje kod kupanja. Ima jos pelene. Ovo ljeto, s nepune 3 god, smo probali, ali nije islo. Sad rijetko ide piskiti, ali vecinom u pelenu. Najavljuje da ide kakati, obavi to u pelenu i kaze da ga se ide presvuci. Kad zatopli mislim da cemo to rijesiti.
S hranom muku mucimo. Skoro nista ne jede. Nikad sam ne jede, ja ga moram hraniti. Mislim da je tu stvar senzorike. Uzasno je opcenito gadljiv.
Sto se tice igre, odavno on vec ima simbolicku igru, ali je to sve kratko. ima faze kad povremeno crta. To je jos uvijek saranje i uz veliki moj poticaj kroz igru uspije nacrtati krug (sto bi po RTČ-u trebao s 3 god).
Ukljucen je u sportske aktivnosti. Odmah je vidljivo da je drukciji jer dok su gotovo svi u stanju poslusati kratku uputu, on to nije. On sa strane skace, zagleda se, odluta... Kad imaju zadatak, on to djelomicno ispunjava jer valjda na pola puta zaboravi po sto je isao.
Motoricki je vise manje kao i vrsnjaci.
Nismo mi njemu nesto puno citali. Ono, prosjecno. Progovorio je sa cca godinu i pol, tecno i jasno (sasvim je preskocio fazu bebeceg govora, tepanja i sl.). Vec tad je pokazivao zanimanje za slova. Bilo gdje - slikovnice, reklame, novine. S oko 2 god pitao je za cirilicu "kakva su to slova?" Od kud dvogodisnjak uopce zna da su to slova? I srdio se sto ih bas ne poznam sve.
Senzorika ga muci u pogledu hrane i odjece. Tad nisam znala da taj problem ima ime. Ali nije toliko izrazeno da bi mu/nam predstavljalo problem. Vrlo kasno je prihvatio dohranu. Gadljiv je na voce (izuzev jabuke i ponekad banane): ili je mokro ili hrapavo ili dlakavo... voli glatku konzistenciju, jucer je pio kefir i naletio na grudicu (valjda mlijecna mast) pa se skoro zbljuvao. Krem juhu cijedim da mu se ne bi pojavila kakva mrvica. Osim te jabuke ne jede sirovu hranu. Odjeca mora biti mekana, bez etiketa. Traperice nosi 3x godisnje jer su neudobne, stalno je u trenerci. Jako voli sintetiku ( tipa poliester).
Od 4. godine ima sportske aktivnosti. Za njegovu prilicno losu motoriku i neiscrpnu energiju jako vazna stavka.
A crtanje ☺: s 5 i pol godina sam zakljucila da je krajnje vrijeme da ga malo "pritisnem". U tom trenutku grafomotorika mu je bila na razini trogodisnjaka. Do skole (isao je sa punih 7) smo to doveli do faze prihvatljivog. Likovni mu je problem, ali je rukopis citljiv.
Martina, spomenula si da je u ranoj dobi bilo poteskoca sa soc. interakcijama, a kako je sada? Jel jos uvijek ima opsesije? Ako da, kojeg tipa?
Čokolada, ako ti nije problem, jel mi mozes opisati kako su izgledale radionice kod Sever? To je bilo za grupu djece? Koliko mislis da je to pomoglo? Spomenula si da ste dobili upute za rad kod kuce za stolom-na sto tocno mislis? Kako je taj rad za stolom prihvacala?
Kako joj je u skoli po pitanju drustva, je li prihvacena, ima li prijatelje? Osim sto skupa ucite, jel samostalna u prometu npr na putu do skole, moze li si pripremiti obrok prije skole, zakljucati vrata ako je sama doma i sl? Jel s vremenom postaje lakse kako su samostalniji?
Bas sam i ja pomislila isto. Odnosno, nemam nikakvu strucnu podlogu po kojoj bih to zakljucila, ali imam sina od 3 godine i mjesec dana koji se ponasa upravo kao i tvoj. Glavna, ako ne i jedina razlika je to sto nema nikakvih govorno-jezicnih problema, vec je dvojezican i prilicno napredan u tom podrucju (prema procjenama, oko godinu i pol ispred svoje dobi).
Ovo ostalo... isto. Nista ga ne zanima dulje od 2-3 minute, ako i toliko, osim ako i njemu i nekoj aktivnosti poklonimo 100% nase paznje... i onda jos imamo srece. Ako pjeva pjesmicu, pocne jednu, a nakon tri rijeci ih pomijesa sedam, a uz to jos i dubi na glavi (a sigurno zna rijeci svih tih pjesama). Igracke samo izbacuje iz kutija ili legne na pod pa se vrti usred nereda. U kolektivu kazu da super funkcionira.
Mene nekako ne brine to ponasanje, tim vise sto prolazi sve testove (sistematski pregledi ovdje ukljucuju raznorazne evaluacije, izmedju ostalog). A da me ponekad ljuti, ljuti me. Ono, bilo bi mi puno draze da sjedne i da se igra duze od dvije minute, pogotovo kad vidim da to neki njegovi vrsnjaci rade bez problema. Ali... nece.
Posljednje uređivanje od Kaae : 07.01.2016. at 07:08
Radionice su bile za grupu 3-6 djece s poremećajem pažnje. Crtali su - samostalno precrtavanja, labirinte, zagonetke i sl.za grafomotoriku, zatim grupne radove na mega papiru kroz koje bi se uočavali međusobni odnosi (tu se odlično vidi koliko jedan drugome dozvoljava, uče se suradnji, toleranciji, asertivnom ponašanju, a voditelj promatra i ciljano ih kroz razgovor navodi na poželjna ponašanja). Ili bi razgovarali o nekoj temi kroz dramatizaciju određenih situacija (glumljenje situacije, reakcije na prvu, razgovor pa korekcija reakcije). Međusobno su se ocjenjivali plusićima uz objašnjenja razloga tako da bi na licu mjesta dobili odmah povratnu informaciju što društvo misli o određenom ponašanju.
Usput su išle i roditeljske radionice na kojima se analiziraju dječje, educiraju te kako se postaviti pri nekom problemu, pojadaš se ljudima koji razumiju, vidiš da tebi nije najgore i tako...
Rad za stolom bila je zapravo učenje sjedenja uz igru i rad na grafomotorici, u početku po 5-6 min.uz strašan otpor, postepeno sve dulje, tj.prihvatila je to kao nužno zlo tako da u 1.r.nije imala problem sa šetnjom po učionici.
U 1. i 2.r. bilo je raznih ružnih sitiacija u razredu, osobito s par dječaka s problemima u ponašanju, uzeli su je kao metu jer je bila pogodna (impulzivna, brzo se iznervira, u početku je stalno pričala i bila jako nemirna), bilo je i perioda ignoriranja i izbjegavanja, ali riješilo se nakon jedne moje žešće reakcije u školi. Sa samopouzdanjem je izrazito loše stajala u to vrijeme.
Danas je sve ok, društvena je, vole je, puno razgovaramo, još se bori s povremenim ženskim bulingom, ali napreduje.
Osamostalila se u 2.r.jer sam je ispisala iz boravka (b.svakako nije za takvu djecu, još ako se učiteljica slabo snalazi...) i iznad svih očekivanja osnovne stvari savladavala - ključ, podgrijavanje ručka, zadaće bi sama započela, ali uz jako puno pogrešaka, zapravo prvo je trebalo napraviti korekciju školskog rada. Telefonom bih upravljala situacijom,zapravo kontrolirala svaki korak, a onda nakon posla vidjela što treba ispraviti i dovršiti.
Te se godine učila samodisciplini, kako rješavati zsdatke, kako kontrolirati i uočiti greške, bome se naradila.
Moram reći da ona nije imala kašnjenja u govoru, dapače, tu je darovita, senzorika ju je mučila u smislu nepodnošenja buke i hrane koja ima koru ili neka vlakna (voće npr., mrvice u juhama). Obožavala je kad bih joj čitala, to je, uz audiopriče, bio jedini trenutak mira, gotovo hiperfokus. I danas je u stanju (sama, naravno) čitati knjigu nepomično npr.4 sata, zapravo sve dok je netko ne otrgne ili dok ne pročita do kraja.
I da, s godinama je sve lakše, njoj je ključna vjera u sebe. Kad su joj se u 2.pol.2.r.počele popravljati ocjene, točno se vidio psih.napredak, skakala je po stanu od sreće i vikala: ja to mogu, uspjelo mi je! Pa sam nekako nastavila udarati u tu žicu motivacijskim govorima ko iz onih ljiga američkih filmova kad trener osnažuje momčad pred utakmicu: Želiš li izbrusiti tablicu množenja za peticu u mat.diktatu? Želiš? Bit će teško, nisam sigurna hoćeš li moći jer sad rješavaš za dvojku? Želiš ipak pokušati? itd.
Kad joj je uspjelo, to ie bila raketa za dalje, nevjerojatno nešto. I danas koristim tu metodu, a njoj samo rastu krila
Ok.. sad kad sam sve procitala do kraja, jos cu se i ozbiljno zabrinuti.
On sad ima 9,5 godina i jedina opsesija mu je Minecraft. Od kad su vrsnjaci naucili citati i pisati manje odskace. Krug prijatelja mu je mali, ali vrijedan. Jos uvijek se bolje slaze s djecom 3-4 god starijom od sebe. Ali sve je to u granicama uobicajenog. Nogomet i Minecraft su obicno svima zajednicki interes.
Ja nisam nikad forsirala ono u cemu je dobar (sto je recimo bio stav vrticke psihologice), nego sam uvijek nastojala raditi na onome sto mu je problematicno.
U drugom razredu jedan prijatelj ga je opisao ovako: "Znas, on ti je jako pametan. On ima drukciji mozak od svih nas".
Stvarno sam vam iskreno zahvalna na odgovorima!
Mi smo u odnosu na vas tek na pocetku. Lijepo je cuti da s godinama sve manje vise sjeda na svoje mjesto i postaje lakse.
Meni je neuropedijatar u klaicevoj postavio pitanje da zasto on ima vjezbe i poticaje iz svega onoga sto mu lose ide, da zasto radje ne jacam njegove jace strane... To bi bilo u skladu s ovom vasom vrtickom psihologicom.
Mislim da je kod nas cijela jedna mjesavina poteskoca koje otezavaju razvoj jer primjerice losa i fluktuirajuca paznja nikako nam ne pomazu u poticanju usporenog govorno-jezicnog razvoja; senzorni problemi nam isto ometaju niz toga...
Jos samo jedno pitanje, jesu li vasa djeca imala problema sa spavanjem ili uspavljivanjem?
Kod nas je problem uspavljivanje. Trenutno ima jako veliku potrebu za popodnevnim odmorom i kad uspije zaspati spava izmedju 2 i 3 sata, ali uzasno tesko zaspe i pruza jako veliki otpor.
Navecer se uspavljuje po sat, dva i kad je najumorniji. Nikad, ali bas nikad se ne dogodi da legne i zaspe za manje od sat vremena. Neki puta mi ga je stvarno zao koliko se on sam trudi zaspati, ali ne ide.
Na svu srecu, kada zaspe ima dobar san i cijelu noc najcesce prespava bez budjenja.
ja sam imala strasnih problema sa uspavljivanjem, bilo popodnevnim bilo vecernjim. ali bi se budio i u toku noci.
Samo komentar o lošim i jačim stranama ... Ni jedno od toga ne smije se zanemariti. Jače strane služe za razvoj samopouzdanja, da dijete lakše savlada vježbe iz onog što mu ide teže. To su dva kraja iste batine.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 07.01.2016. at 11:03
Meri , jesi li pokušala u centru za rehabilitaciju u zgradi vodotornja na Vidikovcu. Mi smo ti iz Pule, još smo malecki, ali kako je sa 2 god govorio tek 2-3 riječi otišla sam tamo, tražila logopedicu koja me je odmah naručila za procjenu kod psihologa i defektologa. Znam da se u bolnici čeka jako puno, mi se čak vodimo kod neuropedijatrice pa nam je rečeno da ima vremena do 3 godine za govor. Ali kako ja nisam bila mirna otišla sam tamo i sve riješila. sad se vodimo kod njih. Sada smo samo na nekim vježbama pažnje kod logopeda , tj. kaže da mora najprije pridobiti njegovu pažnju da bi mogla početi raditi sa njim i da je malo prebrz, hoče sve riješiti nabrzaka, da može preči na sljedeći zadatak, tj. igračku. E sad ja ne znam kako dvogodišnje dijete u sobi punoj igračaka može dugo ostati skoncentriran na samo jednuInače svi aspekti razvoja po njihovim testovima su nam ok, osim tog govora i emocionalnog kašnjenja.
ne, ja sad tek pocinjem svu tu pricu. nisam ni znala da je to tamo. znam da je tamo prije bio obiteljski centar koji se preselio u grad. jel mi treba uputnica za tamo?
Do prošle godine je taj centar bio na Verudi, sada je na Verudi ostao dio djece koji tamo pohađa vrtić za djecu sa pp valjda. A na Vidikovcu je za nas vanjske. Meni uputnica nije trebala, došla sam tamo i objasnila situaciju, i logopedica nas je upisala kod psihologa. E sad mi smo imali indikaciju jer maleni ima sindrom Chiari koji utječe između ostalog i na govor(živce). A kad je maleni imao neka 4 mj išli smo nekih 10ak puta na vježbice tamo kod njihove fizioterapeutkinje i to nas je pedijatrica uputila. Dobili smo onu bijelu uputnicu tada. Pitaj ništa ne gubiš, vjerujem da su stručni i spremni pomoći, jedino što je to jedini takav centar u Istri tako da je i kod njih malo gužva.
znam na sta mislis, odlazila sam tamo na vjezbe sa mladjim. kad jednom dobijes uputnicu za tamo, onda sve ide preko te jedne uputnice i vjezbe i logoped i psiholog i pedijatar koji sa njima suradjuje. znaci oni su sad u zgradi vodotornja. mozda bi to i bilo najbolje mjesto za pocetak. otici cu tamo pa cu se malo raspitati.
super informacija, hvala ti.
znas mozda njihovo radno vrijeme?
Do 15 ili 16h nisam sigurna. Mislim da su sad na ferijama do ponedjeljka.
A ovo za spavanje, i mi imamo isti problem. I sa curkom sam se borila do 4 godine.
Nemoj se brinuti, ako se nisi do sada brinula. Malo, pomalo, on će narasti, a uz tvoju svakodnevnu pažnju i ljubav, shvatiti kakvo je poželjno ponašanje.
Svako je dijete drugačije. Neko živi u svom svijetu mašte i čudi se kako mama pomišlja da je njemu važno obuti čarapu, kad je on, npr, upravo odlučio poletjeti na Mjesec. Sama sam bila takvo dijete ( malo sam i sada takva) živjela nekih deset cm od zemlje i spuštala se samo ponekad. Srećom, sve školske obaveze sam rješavala bez problema, usput skoro, pa sam mogla i dalje biti na svom oblačiću mašte.
Ja bih se, kao mama, jako bojala djetetu zalijepiti neku dijagnozu, radije uprijeti sve svoje snage, nego to. Oni će odrasti, prerasti sve to, a dijagnoza će ostati. Radije ići psihologu sama, da se mama nauči kako ponašati, pročitati more knjiga o odgoju ( i o odgoju teško odgojive djece), možda postoje i neke škole za roditelje. Pogotovo ako vrtić i škola smatra da je dijete u redu. Tako sam ja, ne kažem da moraju i drugi. I, mogu reći da su mi sinovi sasvim dobro ispali. (despite everything)
Pa bome da neće djetetu lijepiti dijagnoze ako problema nema, ovo o čemu pišemo JESU problemi koji ne nestaju zato što se naš pogled na njih promijenio.
Ako netko živi u svom svijetu 10 cm iznad zemlje i istovremeno bez teškoća brodi školom, onda problema nema. Nije isto lebdjeti u slobodno vrijeme i lebdjeti u školi pri zadacima i obavezama.
Nažalost današnja je škola skrojena po mjeri nepostojećeg prosječnog djeteta izvrsne kratkoročne memorije. Sva ostala djeca moraju se ukalupiti u taj model.
x
i ne samo u skolskim obavezama nego i u svakodnevnom funkcioniranju, npr. prelasku ceste
Meri, da te utjesim , M. je uvijek bio zacudujuce koncentriran na cesti. U grupi ucenika ide u skoli i iz skole, nekoliko stanica autobusom i prelazak vrlo prometne ceste na semaforu ( bez pratnje odlaslih jos od prvog razreda). U 6 razredu je krenuo povremeno sam u centar na trening ( bus/tramvaj) i za sada je svaki put nasao klizaliste ( i kucu kad se vracao) .
Jesti zaboravi uzeti, vrlo cesto. Ali kad dode iz skole , a ne zna naci pripremljeni rucak ( koji spreman stoji u hladnjaku
Dakle, ima nade. Sto se tice ostalog, jako dobro zna zicati u pekari 3+ 1 krafnu, ili naci buhtle koje imaju najbolji pekmez u okolici. Isto tako bez problema preko interneta razgovara ( i pise ) engleski sa starijom ekipom koja igra iste igrice.
Posljednje uređivanje od sirius : 07.01.2016. at 20:31
snalazi se i on u onome sta ga zanima. pametan je i kopca jako brzo kad je nesto njemu zanimljivo. kaze uciteljica da zakljucuje nabolje od svih, ali prelazak ceste nam je SF, isto tako se cesto ne sjeti sam da je gladan dok ga ne pocne boliti trbuh od gladi. da bi isao sam u skolu ne mogu ni zamisliti.....
I meni je sa 7 g.izgledalo da nikad neće moći prijeći cestu ili pravilno koristiti mikrovalnu ili naučiti datum rođenja ili zapamtiti moj/tatin broj mobitela, s 5 i pol je još imala noćnu pelenu itd., ali u mnogim nas stvarima djeca iznenade kad dođe "silom prilika".
Moja je tek sad u pubertetu počela jesti. Do 10.g.mogao je proći cijeli dan bez ića i pića, ne bi se uopće sjetila te sitnice.
evo mi smo tek danas bili kod doktora. nisam uspjela dobiti uputnicu za timsku obradu, nego za djecjeg psihijatra sa obzirom na to da je djecja psihologica na porodiljnom dopustu.
dr kaze da po njemu to je hiperaktivnost i salje nas na psiholosko testiranje za koje smo dobili termin tek na kraju 6. mjeseca i on spominje fakmakoterapiju.
ja sam nekako protiv toga.
da li ste vi svojoj djeci davali ljekove?
Polako, svaki psihijatar spominje farmakoterapiju, to mu je u opisu radnog mjesta
Ne daj se smesti. Pričekaj psihol.testiranje, u međuvremenu pročitaj sve što možeš o poremećaju pažnje i probaj osmisliti strategiju za svakodnevnicu, doma i u školi. Reci mu u čemu je njegov problem, objasni mu mehanizme, okidače, uzroke, posljedice. Osmislite zajedno načine, planirajte dan, najavi mu aktivnosti i rad, zamoli učiteljicu da ga jako pohvali za svako ispunjenje plana. Nemoj očekivati čuda, pomaci su milimetarski .
Nemoj očekivati da će ikad prestati biti takav, hiperaktivnost se smanji s godinama u smislu motoričkog nemira, ali noge pod stolom rade zauvijek, nestrpljivost ostaje zauvijek, slaba koncentracija ostane zauvijek.
Prve su godine u školi jako teške, moraš s njim stalno sjediti dok piše zadaću, trenirati ga kako da pristupi zadatku, kako da ga analizira, kako da uvijek ispoštuje korake u rješavanju, kako da ga obavezno prekontrolira prije nego što krene dalje, kako da se prisili višekratno pročitati uputu, kako da na kraju testa provjeri je li preskočio koji zadatak.
Stalno ga kontroliraj u svemu - od podizanja hlača nakon zahoda do svakodnevnih pitanja treba li sutra za školu nešto ponijeti. Neka mu informativka postane sastavni dio tijela. Pokaži mu da ga razumiješ, pomozi mu u besmislenim zadacima. Ja i dan-danas pomognem mojoj 12-g. dok piše DZ iz matematike jer prof. inzistira da se sve tablice iz udžbenika i zbirke PRECRTAVAJU u bilježnicu (iako su namijenjene direktnom ispunjavanju u knjizi) pa tek onda rješavanju. Tu joj uskočim i nabrzinu precrtam pa ona riješi inače bi DZ trajao duplo (ionako je spora ko puž).
Nabojala sam se od 2. do 4.r. kojekakvih crteža iz vjeronauka i prirode, ne vidim svrhu toga kad je vrijeme namijenjeno zadaćama ograničeno njenom slabom koncentracijom. A kad napravi zadaće u vremenu skoro trostrukom od drugih, e onda još i bojanje....Znam da ono ima svoju grafomotoričku funkciju, ali brate mili, ta se nabojala od 4.godine života kroz vježbanje, ne može više smisliti bojice.
IP će ti omogućiti opravdanje za rukopis, neurednost, davanje prednosti ocjenjivanja usmenog nad pismenim i općenito razumijevanje za sitnije ispade. Morate naći neki svoj način funkcioniranja i iz njega izvući najviše. bilo bi dobro imati stalnu podršku nekog psihologa kojem će se moći obratiti svaki put kad zagusti.
Da ne zaboravim, ne daj se zastrašiti crnim prognozama psihijatara kako SVI adhdići nužno stradaju u pubertetu, kako bez psihofarmaka UOPĆE ne mogu funkcionirati u školi, te ukoliko na vrijeme ne krenu s psihofarmacima, obavezno će postati depresivni, prihvatiti drogu i završiti u popravnom domu (skrećem pažnju na dr. Kraljevića Marka
Sigurno je da NEKI slučajevi dođu i do te faze, ali je totalno neodgovorno uopćavati takve stvari.
Gdje si bila kod psihijatra? U Kukuljevicevoj?
ne, u Puli.
sad mi ne preostaje drugo nego da cekam psiholosko testiranje. a na sve se ceka taaaako dugo. to mi je katastrofa jer kad cekam imam osjecaj da nista ne poduzimam. pokusala sam naci psihologa koji bi mu u medjuvremenu mogao pomoci, kroz nekakve radionice ili tako nesto ali tu kod nas nema nista takvoga. a zg mi je nazalost predaleko. najgore od svega mi je sto nemam niciju podrsku, svi misle da pretjerujem i da je on samo jos malo razigran.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom