Polako, svaki psihijatar spominje farmakoterapiju, to mu je u opisu radnog mjesta . Lijekovi tog tipa ne liječe, nego maskiraju problem (a i to kako kome, uz opake nuspojave), a ti dijete moraš osposobiti za život. NA terapiju bih pristala samo ukoliko je riječ o preteškom slučaju agresije, autodestrukcije, nemogućnosti ikakvog funkcioniranja u svakodnevnici i sl., a tu falabogu niste. Lijekovi dobro zvuče kad se uprošćeno objasne - fali mu dopamina u prednjem režnju pa ako ga uzme u tabletici , sve će biti u redu. Temeljem iskustva mnogih znanaca, nije baš tako.

Ne daj se smesti. Pričekaj psihol.testiranje, u međuvremenu pročitaj sve što možeš o poremećaju pažnje i probaj osmisliti strategiju za svakodnevnicu, doma i u školi. Reci mu u čemu je njegov problem, objasni mu mehanizme, okidače, uzroke, posljedice. Osmislite zajedno načine, planirajte dan, najavi mu aktivnosti i rad, zamoli učiteljicu da ga jako pohvali za svako ispunjenje plana. Nemoj očekivati čuda, pomaci su milimetarski .
Nemoj očekivati da će ikad prestati biti takav, hiperaktivnost se smanji s godinama u smislu motoričkog nemira, ali noge pod stolom rade zauvijek, nestrpljivost ostaje zauvijek, slaba koncentracija ostane zauvijek.

Prve su godine u školi jako teške, moraš s njim stalno sjediti dok piše zadaću, trenirati ga kako da pristupi zadatku, kako da ga analizira, kako da uvijek ispoštuje korake u rješavanju, kako da ga obavezno prekontrolira prije nego što krene dalje, kako da se prisili višekratno pročitati uputu, kako da na kraju testa provjeri je li preskočio koji zadatak.
Stalno ga kontroliraj u svemu - od podizanja hlača nakon zahoda do svakodnevnih pitanja treba li sutra za školu nešto ponijeti. Neka mu informativka postane sastavni dio tijela. Pokaži mu da ga razumiješ, pomozi mu u besmislenim zadacima. Ja i dan-danas pomognem mojoj 12-g. dok piše DZ iz matematike jer prof. inzistira da se sve tablice iz udžbenika i zbirke PRECRTAVAJU u bilježnicu (iako su namijenjene direktnom ispunjavanju u knjizi) pa tek onda rješavanju. Tu joj uskočim i nabrzinu precrtam pa ona riješi inače bi DZ trajao duplo (ionako je spora ko puž).
Nabojala sam se od 2. do 4.r. kojekakvih crteža iz vjeronauka i prirode, ne vidim svrhu toga kad je vrijeme namijenjeno zadaćama ograničeno njenom slabom koncentracijom. A kad napravi zadaće u vremenu skoro trostrukom od drugih, e onda još i bojanje....Znam da ono ima svoju grafomotoričku funkciju, ali brate mili, ta se nabojala od 4.godine života kroz vježbanje, ne može više smisliti bojice.

IP će ti omogućiti opravdanje za rukopis, neurednost, davanje prednosti ocjenjivanja usmenog nad pismenim i općenito razumijevanje za sitnije ispade. Morate naći neki svoj način funkcioniranja i iz njega izvući najviše. bilo bi dobro imati stalnu podršku nekog psihologa kojem će se moći obratiti svaki put kad zagusti.

Da ne zaboravim, ne daj se zastrašiti crnim prognozama psihijatara kako SVI adhdići nužno stradaju u pubertetu, kako bez psihofarmaka UOPĆE ne mogu funkcionirati u školi, te ukoliko na vrijeme ne krenu s psihofarmacima, obavezno će postati depresivni, prihvatiti drogu i završiti u popravnom domu (skrećem pažnju na dr. Kraljevića Marka , bivšeg zatvorskog psihijatra čije ćeš webinare vjerojatno naguglati).
Sigurno je da NEKI slučajevi dođu i do te faze, ali je totalno neodgovorno uopćavati takve stvari.