Da, ali sav trud i želja često nisu dovoljni.
Ja se ne bih zamarala previše s dijagnozama.
O tome nek brinu liječnici.
Onog trena kad sam ja prestala tražiti razlog, patiti i tugovati te "mrziti" sve one koji nemaju probleme kao ja, ostala sam trudna.
I rodila zdravo dijete u terminu.
Strepila sam, brojala tjedne, davila ginekologe, razmišljala o granici preživljavanja pa sam u 24 tjednu pitala doktora jel' može preživjeti ako slučajno sad rodim.
On je uzdahnuo i samo rekao neka prestanem tako razmišljati.
Lako je reći, ali ja sam živjela u grču.
Dan po dan.
I sad me stisne u želucu kad se sjetim.
Svega me bilo strah.
Nikud nisam htjela ići.
Cijelu trudnoću sam bila na antibioticima.
I negdje u 7 mj trudnoće veli mi muž kako je sutra slobodan i da bi htio da odemo do Graza po stvari za bebu.
Razmišljala sam tri sekunde i pristala.
Pitala ginekologa, rekao je može.
I cijeli dan sam lunjala po dućanima. Kupili kimbi u Ikei, robicu u H&M- u...ma svašta.
I poslije toga sam se ohrabrila.
Tri tjedna prije poroda smo otišli do Pule na vikend.
Kupali se.
Cijela plaža me gledala kak sam veeelika bila.
I dan prije poroda opet veli muž kak je fraj i da bi mogli do Graza.
I otišli smo.
Cijeli dan sam bila na nogama.
Doma došli u 23h, u 2 me "potjeralo" na wc, ali nije to bilo već trudovi
U 5 sam primljena u rodilište.
Tamo je bilo frke. Nisu mi mogli spustit tlak, preeklampsija i hitnim carskim se u 11,30 rodila veeelika cura s puno crne kosice.