Put do Duge <3

[Ives000]

Drage majke. I ja sam nedavno postala majkom anđela, malene djevojčice koja me je napustila u 22+4tt.

Phd je pokazao da je za sve kriv chorioamnionitis acuta. Ne znamo kojom bakterijom je uzrokovana upala jer su mi svi brisevi sterilni.

Neću vam ovdje pisati kako boli kada izgubiš djete i što sve prolazim u ovom trenutcima jer znam da me vi drage moje na žalost jako dobro razumijete. To ću ostaviti za neke druge teme .

Ovdje bih voljela da pišite kako ste došle do svojih dugica.
Odlučila sam otvorti ovu temu jer želim da čujem samo lijepe i pozitivne priće..

tužnih sam u zadnjih mj dana pročitala i previše..

jako mi je to potrebno.

Suprug i ja čekamo da prodje par ciklusa da napravim kontrolne briseve pa ćemo ponovo pokušati!

Osječam da će mi moja dugica najbolje pomoći da se moje srce barem malo oporavi. Već sada se veselim svojoj dugici koja me negdje čeka iza oblaka..iako svojeg ću anđela uvjek čuvati u srcu, ona će uvjek biti moja prva ljubav i moja prva beba.

Molim vas, drage majke, podjelite svoja pozitivna iskustva ovdje sa svima nama,
budite nam vjetar u leđa, pokažite nam da dobro zbilja postoji.

Da nakon svake kiše uvijek svane sunce. Pišite nam kako ste došle do svojih dugica.. neka negdje ostane zapisan sav vaš trud i sva vaša sreća.

Nekome će jednom ovo puno značiti, kao što će i meni sada. <3
Previše je tužnih prića ispričano na ovom podforumu, previše je suza isplakano!!

Neka nam ovdje samo lijepe priće stegnu srce i zasuze oći

A ja vam ovim putem obečajem da ću jednom i ja napisati kako sam došla do svoje duge.

[Beti3]

Naravno da ćeš doći do svoje duge! Ja sam uspjela doći do još tri! Često sam pisala o tome, ali ti si još nova na forumu, pa vjerojatno nisi naišla. No, priču o idućoj trudnoći, nakon smrti moje djevojčice, nikad mi nije dosadno pisati
Iako, trebam malo više vremena. Napisat ću priču sa najljepšim zvukom na kraju, plačem moga sina! Plač je najljepši zvuk na svijetu samo kada ga čuješ od tek rođene bebe.

[Ives000]

Beti, nisam uspjela nigdje pronaći tvoju priću..ali jako bih ju voljela pročitati. Tri prekrasne dugice ..ajme srce mi je prepuno kada saznam tako lijepe vjesti.

[Beti3]

Valjda ću stići napisati bez prekidanja
Moja se djevojčica rodila jednog davnog novogodišnjeg jutra i u isto vrijeme zaklopila svoje očice zauvijek. No, ovo je priča o onome poslije, o onome što je dovelo do njenog brata.
Nakon apsolutnog šoka,(jer sam bila potpuno nepripremljena da mi se to može dogoditi u porodu na termin, nakon uredne trudnoće, u ranim dvadesetima) i tuge koju znaš, pitala sam ginekologicu kad možemo opet. I ona, inače profesorica, kaže možete odmah. I zatrudnila sam odmah idući mjesec. U 8. tjednu krvarenje, bolnica , kiretaža.
Koliko da sad čekamo, pitam ja. Kažu bar 6 mjeseci. I čekamo mi, dođe jesen, meni nije problem zatrudnjeti, problem je roditi živo dijete. Opet spontani, nakon tjedan dana ležanja u bolnici i pokušavanja sprečavanja, gotovo u istom tjednu.
Što sad? Sad mi kažu čekajte godinu dana, trebate se odmoriti i fizički i psihički. Aha, lako njima pričati. Ne pitaj kako sam tu godinu, ustvari deset mjeseci izdržala. Vrući kolovoz, more, barka...i trudnoća. Od prvog dana na bolovanju, na lijekovima, strogo mirovanje. Živjeli smo dan po dan. Nisam pripremila ni robicu, ni stvari, ma ni ime.
Živjela sam ja, komunicirala, ali sebe sam smatrala samo inkubatorom, toliko sam si te mjesece bila bitna. Nevjerojatno, ali mene ni inducirani porod nije bolio, ma bolio je, ali meni to nije dopiralo do mozga samo sam čekala da zaplače.
A kasnio je, više od tjedna, Bila sam u rodilištu zadnji mjesec, pazili su me, stvarno. Ali, više nisam mogla čekati, valjda su vidjeli da pucam po šavovima i jednog ponedjeljka, ujutro, inducirali i šest sati kasnije, moj je veliki, jako bučan dečko, došao na svijet. Uz pomoć sve tehnologije, nekad ta tehnologija baš dobro dođe.
Naravno, u početku je bio u rozom, sekinu robicu su mi mama i muž oprali i pripremili.

[Ives000]

Hvala ti što si samnom podjelila svoju bol, strah, i radost. Puno mi to znaći. Čitam sve što si prošla i ne mogu vjerovati da jedna žena može podnjeti toliko boli...ali ti jesi i Bog te je nagradio tvojim zlatom . Hvala ti

[ivana221987]

Draga moja evo imam i ja anđela i to malog emanuela rodio se sa polucisticnim bubrezima i hipoplaziom pluca te odmah nakon 2 sata preminuo,sad pokušavam da se saberem budući da su prošla samo 3 mj od toga i još k tome carski rez je bio te me sad šalju na genetiku...jer ja imam polucistične bubrege a nasljednos je 50:50..i sto sad kako da idem dalje?

[Ives000]

Ivana strašno mi je žao prestrašno je doživjeti gubitak djeteta. I jako je teško skupiti snagu i pronaći nekakav način za krenuti dalje.
Teške su sudbine majki na ovom podforumu. Svaka od nas razumije tvoju bol. Znam da to nije nikakva utjeha, i znam da nema te riječi koja te može utiješiti, ali pišem ti u nadi da ćeš jednom uspjeti pronaći mir i da ćeš i ti dobiti svoju dugicu. Puno pomogne i kada samo pišemo o toj boli.. nekako bude malo lakše kada se podjeli sa drugima. Ako želiš slobodno nam se pridruži na http://forum.roda.hr/threads/62021-K...5%A1to-dalje-4 tamo smo sve mi majke koje prolazimo put od gubitka do oporavka...javi nam se

[Majuška]

Divna tema

Vratit ću se uskoro kad ću imati malo vise vremena da pričam o svojoj maloj dugici

[Ives000]

Majuška, s velikom radošću isčekujem

[Carmina406]

Beti nemam rijeci. Citala sam sve sto si prosla.Drago mi je da se tvoja hrabrost i upornost isplatila. Tako bi u kamenu trebalo biti upisano da se svakom isplati trud i volja i snaga. Da nitko nikada ne odustane od svojih snova.

Svima zelim da im se ispune

[Mury]

Draga Ives,evo moje priče ( nadam se da me moj nestaško neće omesti u pisanju)
Dakle, vjenčali se 2005.g. i odmah željeli bebu, ali radili smo na njoj bez presinga, godinu dana i ništa, muž na terenima pa smo mislili zbog toga...2007.g. se preseljavamo iz BiH u ZG 2008.g. krenuli sa pretragama. DG: muž teška OAT, ja kao ok. Vađenje nalaza i 05/2009 prvi IVF, beta pozitivna, dupla se, ali u 6tt krvarenje, ode naša mrvica, svijet se srušio. Odmah u 07/2009 FET ( imali 4 smrznuta embrija), jer nije bilo kiretaže, ali beta 0. 11/2009 prirodni IVF, folikul puknuo prije punkcije,2010.g. opet par IVF-ova više ih prestajem i brojiit, ali sve neg. bete ili čak ne dođem do ET...počela sam gubiti snagu, padati...em mi je teško zatrudniti, em sam izgubila trudnoću i pitala se hoću li uopće ikada više zatrudniti kamo li iznjeti trudnoću, ali 01/2011 čudo, ja spontano zatrudnila (taman se spremala na IVF) kad test pozitivan, šok, nevjerivca, veselje,strah...ali sreća je kratko trajala i opet krvarenje, i ode naša mrvica nakon što se beta 3 puta super duplala. Tad posumnjam da i kod mene nešto " ne štima" i zbilja pretrage na trombofiliju pokažu tešku urođenu trombofiliju. OK sad bar imam dg., opet u 05/2011 stimulirani IVF i nakon ET pikam se Fragmin injekcijama, ali beta neg. :.( Slijedeći ciklus menga kasni 1 dan, uradim test, slaba crtica, jedva vidljiva, taj dan beta 18, za 4 dana beta 390...uh sva sretna, evo ga to je to, samo kasnija imlantacija...ali uskoro opet krvarenje iako je beta skočila za 3 dana sa 390 na 2000, trčim privatno na uzv, ali mrva nije u maternici nego u jajovodu, šok, užas, hitno u bolnicu, vanmaternična trudnoća, muž jadan vapije jel se mrvica može "premjestiti" iz jajovoda u maternicu, jer se super razvija, ali slijedi operacja, ostajem bez lijevog jajovoda...moja depresija i očaj su sve veći, zatvaram se, ne želim izlaziti, jer ispred mene iskaču samo trudnice i djeca, imam osjećaj da svi žele pojačati moju bol, ne želim da mi više itko objavljuje trudnoće ( osim cura koje se bore s neplodnošću kao i ja,takve su mi davale nadu i toplinu oko srca),postala sam grozna sama sebi. ALi opet u 11/2011 nastavljam s postupcima, koji opet završava neg. betom unatoč injekcijama Fragmin. Idemo dalje 03/2012 IVF beta pozitivna ali se nikako ne dupla dobro, i tako uzv pokazuje manju trudnoću, gurali na uzv do 8tt, ali srce nikada nije prokucalo i slijedi kiretaža Svijet se ruši po ne znam koji put. Ljeto, odmor, putujemo...i ok sam se osjećala tog ljeta, kao da se pomalo mirim da nećemo imati svoje djece, u 05/2012 smo podnjeli i zahtjev za posvajanje. Ali dolazi jesen i rekli smo guramo dalje, ili će biti posvojenje ili biološko dijete, i zbilja 10/2012 opet IVF, ja trudna i to blizanci, sreći nema kraja. Ali na 7+5 krvarenje, poplava, bila uvjerena da su bebe otišle, ali ne, obje su tu, uzrok krvarenja se ne zna...obzirom na moju povijest me u 11tt naručuju na patologiju trudnoće, rade obradu, na brisu cx e coli, ali rješavam ju jednom kurom antibiotika. U 19tt rade opet briseve, ali u to vrijeme mi počinje " proljev" hodočastim na zaraznu, sve ok, viroza, proći će, na ginekologiju isto sve ok,zatvorena,ali proljev ne staje 10 dana, opet zarazna, opet sve ok, šalju me na ginekologiju...kad tamo šok, jedan vodenjak vće prolabirao ( 21+1tt), užas, svijet se ruši, pa zar ću sada izgubiti svoje ljubavi kad smo tako daleko dogurali, kad me lupkaju već 5 tjedana, kad smo taman počeli uživati...odmah me stave na antibiotik iako su brisevi rađenu sa 19 tt ok, ali na 22 tt u noći krvarenje, trudovi...rađaona ujutro u 8 drip, bolovi užasni ali mrve se baš sada nedaju van ( dok sam bila u boksu s mužem, u boksovima do mene od toga jutra do popodne kada sam ja rodila rodilo je 5 žena živu i dzravu djecu), kad bi čuli plač tih beba, raspadali smo se, jecali, gušili se u plakanju jer smo znali da naša zlata nikada neće udahnuti i zaplakati...to je bila neizdrživa bol, bol koja me i sada steže kada se sjetim i 16.3.2013. u 15i30 na svjet dolazi naš sin T ( 600g, 30 cm), a u 15i45 naša kćerkica M. ( 490 g, 30 cm). Nisam ih vidjela i to mi je jako žao, ali sestra ih je samo umotala i odnjela skrivećki da ih ne vidim,pa sam mislila možda ih i ne smijem viditi...ali sreća muž je bio koliko toliko pri svijesti i tražio da ih sahranimo, i sreća da smo ih sahranili, puuuno je lakše kad im imamo gdje upaliti svijeću i odnjeti cvijeće. Nakon toga psiha na dnu dna, ali nekao želja gura dalje, na jesen radim biopsiju endometrija, i gle,u endometriju e coli i enterokok, odlazim na zaraznu, tu me 14 dana venoznu kljukaju sa 4 vrste antibiotika, nakon toga biopsija endometrija ok. 02/2014 IVF ali beta opet negativna. Svijet se opet ruši, za spontanu trud. sam vjerovala da nema šanse, jer muž ima loš s-gram mada znatno poboljšan nego na početko borbe ( sada samo astheno), ali ja imam samo jedna jajovod i drugi upitne prohodnosti ( ali nakon svih pretraga operacija, borbi s bakterijama...nije mi se dalo još raditi i HSG da provjerim prohodnost desnoga jajovoda), nego u Božje ruke, ako i bude oet VM trudnoća, ta što mi je i to u odnosu na sve do sada što sam prošla. Nakon neuspjelog postupka u 02/2014 dr. kaže jedan ciklus pauza pa u 05/2014 opet IVF. Međutim, meni 3-4 dana prije očekivane menge smeđarenje, što kod mene nije slučaj, 01.05.2014. + na testu, sutradan + jači i beta 260, 05.05. beta 1460...ajme koji opet šok, strah...ja spntano trudna unatoč svim dg. Strah do besvjesti, sa 6tt počinje krvaruckanje ali sve ok, i to krvaruckanje traje do 19+3 tt, uzrok se nikada nije saznao. Ne moram niti reći koji strah sam u tud. prošla. U 20tt umišljam tudove, odlazim na hitnu i tražim da me drže u bolnici, i tako biva drže me do 23 tt ali sve ok, odlazim doma, u 26tt opet hospitalizacija, rade mi pretrage radi moje psihe, opet e coli, ali rješava ju 1 kura klavocina u venu...otpust sa 28tt...tad se već opuštam, jer znam beba ako se rodi ima šanse preživjeti, ali guramo mi, na 38+5 tt me hospitaliziraju radi dovršetka trudnoće, zbog fragmina moram na planirani-inducirani, koji na 39+3 završava CR. Ta sreća kad je moje zlato zaplakalo, opet ta nevjerica zar je moguće, zar sam postala mama žive i zdrave bebe, zar sam doživjela, zar to nije samo san...ne nije san, bila je to stvarnost, naš F. se rodio sa 4140 g, 53 cm, savršeno zdrav, i evo ga sada trčkara po stanu Nakon njegova rođenja pitam dr. u šali kad mogu na drugu trud. obzirom na CR, kaže dr. rana super zarasla možete već nakon 3 mj. I tako mi lagano krećemo na drugu bebu, ali sumnjamo da ćemo dvaput u životu dobiti jack pot, čisto da se zabavimo, plodne dane ne pratim...odlazimo sa našim zlatom na more, nakon povratka menga kasni 1 dan, ja umorna kao pas, uradim test i +....ajmeeeee, opet šok, Bogu zahvaljujem, ne vjerujem...evo nas danas točno 27 tt, sve je super iako se cijelu trudnoću borim sa e coli, ureplasmom i enterokokom,ali vjerujem da mi te beštije ništa ne mogu jer uz nas su naši anđeli i dragi Bog koji nad nama čini sama čuda...ovu trud. niti sam mirovala niti mogu uz svoga malog zvrka i opet sve ide super. Sorry na dugom postu i greškama jer tipkam što brže mogu...ali nadam se da će ti moj trnovit i predugi put do dugica uliti veliku nadu i snagu kao i drugim mamama koje čekaju svoje dugice

[Ives000]

Žao mi je draga što si imala tako trnovit put. Svaka ti čast na snazi, volji i želji. Drago mi je da postoje tako uporne žene poput tebe i Beti3. Vi ste nam svima pravi dokaz da se upornost isplati. Čestitam vam od sveg srca na dugicama.

[KrisZg]

Evo i nase:
2013 u 18tt imam inducirani, tjednima smo se borili sa dijagnozom naseg sina i izgubili. Nakon 18h trudova moje maleno veliko 12cm ali sa savrsenim licem pristane otici. Onaj iza dio njega sam ovlas vidjela, tada sam shvatila koliko je zapravo bio bolestan. Nismo saznali uzrok jer kromosomi su bili ok, phd nalaz nije donio utjehu. Iduci mjeseci kao u bunilu, zivim ali nisam ziva. 2mj 2014...par dana nakon termina, stojim na vratima i hvatam zrak da ne placem pred ljudima kako da prezivim taj dan. Cak i prokrvarim malo, pomislim da je zbog emocija. 08.03.2014 radim test i pozitivan je. Trudnoca pod nadzorom/pregledima/testovima a ja prije svakog pregleda ukopana kao macka. Strah me svega. 11.11.2014 ona stize glasno i ratoborno. Od pocetka kada me gledala, gledala me kao da se znamo citav zivot.Ostala sam trudna oko termina poroda, 5mjeseci nakon gubitka.

Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

[Tanči]

Prebolit mogu, ali zaboravit nikada.
Moj prvi anđeo bi sada navršio 26 godina.
Iza njega napustilo nas je još petero djece iz četri trudnoće.
Tek šesta trudnoća je bila dobitna.
Rodila se moja najveća sreća i ljubav.
Sad je ona prekrasna djevojka.
A ja se i dalje često pitam kakva bi ostala djeca bila da su imala priliku okusiti život.
Kako bi izgledali, čime se bavili...
Možda bih već i unučad imala.
I tako....
Vrijeme ide.
Neke rane prolaze, ali dolaze neke druge jer život je borba...

[Ives000]

Evo i nase:
2013 u 18tt imam inducirani, tjednima smo se borili sa dijagnozom naseg sina i izgubili. Nakon 18h trudova moje maleno veliko 12cm ali sa savrsenim licem pristane otici. Onaj iza dio njega sam ovlas vidjela, tada sam shvatila koliko je zapravo bio bolestan. Nismo saznali uzrok jer kromosomi su bili ok, phd nalaz nije donio utjehu. Iduci mjeseci kao u bunilu, zivim ali nisam ziva. 2mj 2014...par dana nakon termina, stojim na vratima i hvatam zrak da ne placem pred ljudima kako da prezivim taj dan. Cak i prokrvarim malo, pomislim da je zbog emocija. 08.03.2014 radim test i pozitivan je. Trudnoca pod nadzorom/pregledima/testovima a ja prije svakog pregleda ukopana kao macka. Strah me svega. 11.11.2014 ona stize glasno i ratoborno. Od pocetka kada me gledala, gledala me kao da se znamo citav zivot.Ostala sam trudna oko termina poroda, 5mjeseci nakon gubitka.


Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

draga, jako mi je žao zbog vaše bebice, i sama znam kako boli sve to, a čekanje phd-a izludi , nikada ništa dobrog ne saznamo iz njih.
Neopisivo mi je drago što ste nakon svega pronašli snagu i primili svoju dugicu napokon u ruke.

Prebolit mogu, ali zaboravit nikada.
Moj prvi anđeo bi sada navršio 26 godina.
Iza njega napustilo nas je još petero djece iz četri trudnoće.
Tek šesta trudnoća je bila dobitna.
Rodila se moja najveća sreća i ljubav.
Sad je ona prekrasna djevojka.
A ja se i dalje često pitam kakva bi ostala djeca bila da su imala priliku okusiti život.
Kako bi izgledali, čime se bavili...
Možda bih već i unučad imala.
I tako....
Vrijeme ide.
Neke rane prolaze, ali dolaze neke druge jer život je borba...

Tanči draga, mislim da niti jedna majka ne može niti želi ikada zaboraviti svoje malo čudo, svog malog anđela.
Prestrašno mi je bilo samo pročitati da ste izgubili petero anđela, i divim se svoj vašoj snazi jer ste nakon
svega uspjeli krenuti dalje, i zahvaljujući tome sada imate kćer. Sigurna sam da su vaši anđeli i dalje uz vas.




Hvala svima koji su podjelili svoje priće, vi ste mi doista vjetar u leđa.
Trenutno se borim sa velikim strahovima i pokušavam se izolirati od njih.
Moj put prema dugici je počeo. Svaki ciklus posjećujem ginekologa i idem na
folikulometrije. Za mjesec dana bi trebala iskontrolirati briseve i možda dobijemo
zeleno svijetlo.

Strah me je. Nigdje nisam pronašla iskustva žena koje su izgubile bebe zbog
te užasne dijagnoze chorioamnionitis acuta. Zanima me kakve su im kasnije trudnoće bile?
Užasno me strah da se to opet ne ponovi . Molim vas javite se, jako puno ćete mi time pomoći. I svima onima koje su to prošle.

[Tanči]

Ives, kod mene je dva puta bio uzrok nepoznat, a u ostala tri slučaja svaki puta različiti uzrok.
Nema pravila.
Znam da ti je teško.
Sjećanja si ti prefriška i tko zna kolika ti borba predstoji, ali moraš se boriti.
Druge nema.
Ja sam 11 godina čekala moje čudo.
U tih 11 godina sam prošla svašta, ali sam na kraju uspjela roditi zdravo i živo dijete.
I ta trudnoća je bila visokorizična, ali sam izdurala i uspjela.
Recepta nema.

[Ives000]

da..kad nesto zelis , bas jako zelis ma moras doc do,ostvarenja sna. Samo se ne smijemo predati. Znam da neke stvari ne mogu promjeniti.
I ne znam sto me jos sve ceka na mom putu,
unatoc svemu moj suprug i ja smo odlucili krenuti po
nasu srecu. Mi znamo razlog zbog kojeg smo izgubili nasu curicu (upala posteljice, chorioamnionitis acuta.) pa sam zato mislila da bi ovdje mogla pronaci neke informacije koje bi mi mogle pomoci u iducoj trudnoci. Znam da recepta nema, i da sve ovisi,od zene do zene, od situacije do situacije.. ali puno bi mi znacilo..jako puno, kad bi procitala da su zene nakon takvog gubitka poslije iznjele uredne i zdrave trudnoce..

[KrisZg]

Moze ti pomoci da se zaljecis, podignes imunitet na najjace jer tak i tak na pocetku padne. Provjeris kk, tsh, pijes folnu prije zaceca. Probiotike za zene.Napravis briseve.Isto tako i muz, malo zdravog zivota za oboje.U biti se ful pripremis. Malo je manje romantike ali lakse ces podnjeti

Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

[Tanči]

Da, ali sav trud i želja često nisu dovoljni.
Ja se ne bih zamarala previše s dijagnozama.
O tome nek brinu liječnici.
Onog trena kad sam ja prestala tražiti razlog, patiti i tugovati te "mrziti" sve one koji nemaju probleme kao ja, ostala sam trudna.
I rodila zdravo dijete u terminu.
Strepila sam, brojala tjedne, davila ginekologe, razmišljala o granici preživljavanja pa sam u 24 tjednu pitala doktora jel' može preživjeti ako slučajno sad rodim.
On je uzdahnuo i samo rekao neka prestanem tako razmišljati.
Lako je reći, ali ja sam živjela u grču.
Dan po dan.
I sad me stisne u želucu kad se sjetim.
Svega me bilo strah.
Nikud nisam htjela ići.
Cijelu trudnoću sam bila na antibioticima.
I negdje u 7 mj trudnoće veli mi muž kako je sutra slobodan i da bi htio da odemo do Graza po stvari za bebu.
Razmišljala sam tri sekunde i pristala.
Pitala ginekologa, rekao je može.
I cijeli dan sam lunjala po dućanima. Kupili kimbi u Ikei, robicu u H&M- u...ma svašta.
I poslije toga sam se ohrabrila.
Tri tjedna prije poroda smo otišli do Pule na vikend.
Kupali se.
Cijela plaža me gledala kak sam veeelika bila.
I dan prije poroda opet veli muž kak je fraj i da bi mogli do Graza.
I otišli smo.
Cijeli dan sam bila na nogama.
Doma došli u 23h, u 2 me "potjeralo" na wc, ali nije to bilo već trudovi
U 5 sam primljena u rodilište.
Tamo je bilo frke. Nisu mi mogli spustit tlak, preeklampsija i hitnim carskim se u 11,30 rodila veeelika cura s puno crne kosice.

[Ives000]

KrisZg - Hvala na savjetu, što se tog tiće baš sam full u pripremi. Folnu (folacin) pijem već dva mj. pijem lactogyn probiotic i imunosal za jačanje imuniteta.
jer mi je imunitet blagi užas.. oduvijek imam borbe s održvanjem i čuvanjem imuniteta..
Još mi je samo ostalo provjeriti kks,crp,tsh,uk, i kompletne cervikalne briseve i briseve uretre. I kad to napravim onda znam da sam dala sve
od sebe.


Tanči - Ne znam jesu li sve žene takve, ali ja sam užasni control freak.
Jako teško mi pada činjenica da nisam mogla predvidjeti i učiniti nešto
da spriječim gubitak malene, i ako sam reagirala na vrijeme. Puno toga još
moram posložiti u svojoj glavi. A jedno od toga je i ovo što kažeš. Jednostavno
im se prepustiti, jer ipak su oni liječnici.
Jadan moj ginekolog...mislim da će izluditi sa mnom u idućoj trudnoći.

Čitajući ovo sve što si mi napisala, o kupanju na moru, šetnje sa suprugom, kupovina robice i stvarčica za bebu ,
shvatila sam da nam zbilja nema druge nego se opustiti i prepustiti. Koliko god to teško bilo. Drago mi je da si sve to radila.

Jer ja nisam . Kad se samo sjetim, cijelo ljeto nisam dotakla vodu u bazenima,
na moru sam samo močila noge, jela sam samo sladoled iz trgovina,
izbjegavala jaja i hranu u kojim se ''pontencijalno'' skrivala salmonela.

Najteže mi je bilo što sam izbjegavala svog mačka kojeg obožavam jer
sam se bojala toksoplazmoze.

U trudnoći nisam kupila niti jednu stvarčicu za svoju curicu, niti jedan bodić,
niti jednu kapicu, dekicu, kremicu, ma ništa... dok su moje trudne prijateljice još sve kupile u 12tt ja u 22tt nisam imala ni u mislima, sve zbog straha
da ne bi nešto krivo napravila i da je ne izgubim. I eto dogodilo se baš to. Izgubila sam je. Nisam mogla spriječiti ono
što je bilo odavno zapisano u zvijezdama.

Vjerujem da ću u iduću trudnoću uči puno zrelija, i ruku na srce pametnija.

Hvala vam cure na svjetima,

[Tanči]

Isto sam se i ja ponašala.
Isto!
Mačke ni blizu.
Patološki sam se bojala svega.
Kad me u 5. mj trudnoće ukliještilo u križima nakon nezgodnog kihanja, cijelu noć sam prosjedila za kuhinjskim stolom plačuć od bolova, a na stolu tablete koje se nisam usudila popit.
I ujutro kad sam napokon otišla liječniku, rekao mi je da sam komotno mogla popit jednu jer ne bi škodila.
Ne, ja sam se radije patila i proganjala pitanjima što ako.
Pretvorila sam se u čudovište.
I uništavala sebe i sve oko sebe.
Moj muž, a i doktor su bili glas razuma i to mi je puno pomoglo.
Znam da zvuči bezveze, ali daj se fakat probaj opustiti i prepustiti.
Ionako ne možeß sve kontrolirati, a frustrirana ne koristiš nikome.
Najmanje sebi i budućoj bebi.
Ja uopće ne sumnjam da ti to možeš.
I prestani kopat po dijagnozama i internetu.
Nađi si drugu zanimaciju.

[Boxica]

Ives sjetila sam te se jutros kad sam kod kolegica u sobi vidjela ovaj natpis:

"Zabrinutost je čisti gubitak vremena. Briga ne može ništa promijeniti. Jedino ti može ukrasti radost srca i učiniti te silno zaposlenim radeći - NIŠTA."

Ima nešto u tome...razlog mog gubitka i ostalih prijevremenih poroda je trombofilija, dakle potpuno drugačiji razlog od tvojeg pa ti ne mogu pomoći, ali u zadnjoj trudnoći mi je na pameti bila misao otprilike slična gore navedenom citatu...funkcioniralo je...

[Ives000]

... daj se fakat probaj opustiti i prepustiti.
Ionako ne možeß sve kontrolirati, a frustrirana ne koristiš nikome.
Najmanje sebi i budućoj bebi.
Ja uopće ne sumnjam da ti to možeš.

Pokušat ću. Navukla sam si knjiga ( ne medicinskih ) ko hrćak. E sad se samo treba natjerati
čitati da si nekako skratim vrijeme i da ne mislim toliko na sve..hm da .

I prestani kopat po dijagnozama i internetu.
Nađi si drugu zanimaciju.

BUSTED!!!!!! Upravu si. Evo neću više.
iskreno, nemam više ni što. Pročitala sam sve i na hrvatskom i na Engleskom
što se dalo naći. Tako da sam prestala.

Ives sjetila sam te se jutros kad sam kod kolegica u sobi vidjela ovaj natpis:


"Zabrinutost je čisti gubitak vremena. Briga ne može ništa promijeniti. Jedino ti može ukrasti radost srca i učiniti te silno zaposlenim radeći - NIŠTA."


Ima nešto u tome...razlog mog gubitka i ostalih prijevremenih poroda je trombofilija, dakle potpuno drugačiji razlog od tvojeg pa ti ne mogu pomoći, ali u zadnjoj trudnoći mi je na pameti bila misao otprilike slična gore navedenom citatu...funkcioniralo je...

ovo je živa istina. Iskusila na svojoj koži. I stvarno mislim da je tako. Pokušavam se psihički
pripremiti na sve što dolazi s idućom trudnoćom. I dati ću sve od sebe da više uživam u svemu
što trudnoća donosi. I mučnine ću prigrliti sa zadovoljstvom.

hvala vam drage moje na ovim savjetima. Sjetit ću ih se svaki puta kada me strah poljulja.

[anđeo26012013]

22+3 ako se dobro siječam ista dijagnozakao i kod tebe.....5mj.poslije veli ginička možete na drugo,pitam ju pa zar nije prerano,veli da nije i eto odmah isti mj ostala trudna,moja curica iduči mj slavi 2godine,moje najdraže rasplesano i brbljavo dijete....ne odustaj i tebe čeka tvoja dugica

[Ives000]

Anđeo, ako ti nije teško bi li mi mogla reći što si sve prošla od pretraga , i kako ti je tekla druga trudnoća s obzirom na
dijagnozu iz prošle trudnoće ? Mene sve to sada čeka pa malo istražujem. Jako mi je drago zbog tvoje curice

[anđeo26012013]

briseve,pipele biopsiju endometrija,kontrola štitnjače i šečera,samo to sam radila prvo se riješila svih bakterija....obje trudnoče su mi bile uredne osim nekog krvaruckanja u 11tt i u 13tt,završetak obje trudnoče mi je povišeni crp koji ne mogu sniziti dok ne rodim....samo u prvoj trudnoči je to sve samo spontano krenulo prerano,a s malom su mi inducirali porod 35+5 jer jedan dan crp 30 drugi dan skočio na 140....da idem na još jednu trudnoču nekako mi se čini da bi bilo isto samo me strah dokle bi dogurala.....mogu samo reči da je sreča što smo tako daleko došle jer je bila velika i nismo imali nikakvih problema bez obzira na raniji porod

[latika]

Pozdrav drage mame andjela,nisam odavno pisala ali kad sam procitala ovu temu zelim sa vama podjeliti svoje pozitivno iskustvo...nakon smrti mojih blizanaca koji su dosli na malo tezi nacin jer sam imala PCOS zacela sam i rodila prirodno tri male curice u 3 godine..sve zive i zdrave jedna drugoj od uha do uha.zato mame ne odustajte ,naoruzajte se stepljenjem i vjerom i bit ce sve uredu.

[Ives000]

Latika tako mi je drago da si pronašla snagu nakon svega.
I da su ti u život ušle tvoje curice. Hvala ti što si svoju priču podijelila s nama.
To je velika motivacija za sve majke koje čekaju svoje dugice.


Nisam dugo ovdje pisala, a obećala sam da budem. Evo mene na putu do dugice.
Došli smo i do tog djela. Nadam se da ću uskoro imati osmjeh na licu.
I da ću svoje živo i zdravo dijete i ja držati u naručju.
A to od srca želim i svim majkama malenih anđela.

Sretno svima.