Valjda ću stići napisati bez prekidanja
Moja se djevojčica rodila jednog davnog novogodišnjeg jutra i u isto vrijeme zaklopila svoje očice zauvijek. No, ovo je priča o onome poslije, o onome što je dovelo do njenog brata.
Nakon apsolutnog šoka,(jer sam bila potpuno nepripremljena da mi se to može dogoditi u porodu na termin, nakon uredne trudnoće, u ranim dvadesetima) i tuge koju znaš, pitala sam ginekologicu kad možemo opet. I ona, inače profesorica, kaže možete odmah. I zatrudnila sam odmah idući mjesec. U 8. tjednu krvarenje, bolnica , kiretaža.
Koliko da sad čekamo, pitam ja. Kažu bar 6 mjeseci. I čekamo mi, dođe jesen, meni nije problem zatrudnjeti, problem je roditi živo dijete. Opet spontani, nakon tjedan dana ležanja u bolnici i pokušavanja sprečavanja, gotovo u istom tjednu.
Što sad? Sad mi kažu čekajte godinu dana, trebate se odmoriti i fizički i psihički. Aha, lako njima pričati. Ne pitaj kako sam tu godinu, ustvari deset mjeseci izdržala. Vrući kolovoz, more, barka...i trudnoća. Od prvog dana na bolovanju, na lijekovima, strogo mirovanje. Živjeli smo dan po dan. Nisam pripremila ni robicu, ni stvari, ma ni ime.
Živjela sam ja, komunicirala, ali sebe sam smatrala samo inkubatorom, toliko sam si te mjesece bila bitna. Nevjerojatno, ali mene ni inducirani porod nije bolio, ma bolio je, ali meni to nije dopiralo do mozga samo sam čekala da zaplače.
A kasnio je, više od tjedna, Bila sam u rodilištu zadnji mjesec, pazili su me, stvarno. Ali, više nisam mogla čekati, valjda su vidjeli da pucam po šavovima i jednog ponedjeljka, ujutro, inducirali i šest sati kasnije, moj je veliki, jako bučan dečko, došao na svijet. Uz pomoć sve tehnologije, nekad ta tehnologija baš dobro dođe.
Naravno, u početku je bio u rozom, sekinu robicu su mi mama i muž oprali i pripremili.