Pokušala sam svakako,stvarno.Teško je kada dođu i pokucaju na vrata i pozovu je na igru,ajd je sad nemoj pustiti.Ona plače i obećava da će biti dobra,vjerovatno misli da je ona kriva.I ima dana kad se lijepo igraju(pa niko sretniji od nje),pa hajd ti sad znaj kad će biti koji dan.Upisala smo je na engleski,gdje ima normalnu komunikaciju sa vršnjacima(predškolarci),nije izolirana,druže se i uživaju.Vidim i da na predškolskom ima hrpu drugarica i drugova s kojima se druži,nije u izolaciji,isto uživa.Makar 2 puta tjedno idemo u knjižnicu,gdje se igra,ili rade svašta u radionici.Mislim da je i ona shvatila da ono nije normalna igra,da je ponašanje xxxxx zločesto.Iskreno,drago mi je što je ružno vrijeme,pa je manje vuče napolje.


Daleko je to od ovog Mahirovog slučaja,ali kad gledam tu djecu i kako odrastaju,i kad vidim njihove roditelje...Pa ja svoje učim da ne gaze ni mravinjake,jer tu žive živa bića i to je njihov dom i da ih boli,da ne lome grane i kidaju nezrelo voće,da ta voćka treba da naraste i bla,bla...I da ih volim najviše na svijetu i da su divne i prelijepe i predobre i da svaki roditelj to misli o svome djetetu i da neke riječi mogu nekoga povrijediti/uvrijediti/zaboliti...Ako nešto njih boli,da ne rade drugome jer boli i tog nekoga drugoga.

I zaista vjerujem da postoje slučajevi koji su jednostavno izgubljeni,da moramo otvoriti 15 očiju i promatrati i da opet možda nećemo znati/saznati neke stvari.I toga me strah.