Mahir, jako tužna prica. Suze su same isle kada sam pročitala neki dan.
Jedna sam od sigurno mnogih majki koja se zapitala vise puta sto ako moje dijete bude maltretirano, omalovažavano, izdvajamo iz kolektiva zbog bilo cega, kako se postavit, kako reagirat, kome se obratit, kako nju usmjeravat tada.
Moja curica, 3.god. nije nikada bila u situaciji da je odbačena, izrugivana barem ne da sam ja upoznata sa time ali sve je blize tim godinama, sve to pocinje prerano.
Koga krivit za Mahira, sustav? Sta to sada vrijedi njegovoj majci, ocu, baki djedu?Krenuvsi redom prvo od teta u vrticu koje su svakodnevno maltretirane od roditelja čije je dijete najbolje , čije dijete nikad nebi to napravilo, u strahu su reakcije roditelja kada kazu da su u igri zaradili šljivu, napad na tete kada im na ruksaku djeteta napise ime, o dječjim ugrizima da ne pricam, da sta imate moje dijete stavit u kaznu ako se ispričalo. Pa onda profesori koji premalo ovlasti imaju da bilo cemu stanu na kraj u strahu od roditelja: Moje dijete to nikad nebi!( kasnije ce ga sačekati ispred skole)
Strah i od istog tog djeteta koje mu je opsovala sve redom, pljunulo, izašlo van s nastave bez ikakve sankcije. Djeci je danas sve dozvoljeno, zato jer eto oni imaju svoja neka prava koja zloupotrebljavaju.
Ja znam da ce se moje dijete ispričati za i najmanju bol i riječ nanesenu, biti kažnjeno odgovarajuće situaciji, ja cu svom djetetu stati na kraj uzet cu joj sve sto voli , ali kako tuđem , kako reci roditelju koji odbija bilo kakvu suradnju!?
U jedno sam sigurna pred mojim ocima moje dijete nece nikada biti maltretirano, njene suze i bol boli vise nego ista.
U slucaju Mahira krivi su svi oni koji su znali za to i zatvarali oci pred time.


Sent from my iPhone using Tapatalk