 |
|||
Ives
Naši anđeli uvijek će imati mjesto u našim srcima.
I vjeruj mi, vrijeme ti neće izliječiti sve, ali će ti ublažiti dosta toga. Dva mjeseca je malo vremena da bi ti se sve ublažilo. (meni je trebala godina dana da dođem k sebi).
Što god te muči napiši nam, vidiš i sama da ti je lakše. A, ljudi, njih pusti jer puno njih nije zlobno, ali ne znaju što bi rekli, pa ili šute ili kažu neku glupost, kako si rekla,važno je da su oni bitni ljudi pored tebe.
Lotta81 prvotno napisa
Ima dana kada se pitam hoće li tuga ikada popustiti, ali onda ima i trenutaka kada malo ne mislim o svemu.
Dane dobro nosim, noći su te koje ubijaju. Svaku večer zapalim svijeću za moju malenu.
Isplaćem dušu i nekako preguram noć.
Znam da će i tuga jednom promjeniti oblik,
naučit ću i ja nosit svoji bol.
Neki čak misle i da predobro nosim svoju bol,
pa me je jedna rođakinja jučer preko telefona pitala: '' Kako si, vidim da si puno bolje, ma već si ti to i zaboravila...''
jedno pola minute sam šutila, jer nisam znala dal' da joj poklopim ili da joj krenem išta objašnjavati.
Kako joj je pobogu moglo tako što past na pamet??!!?Pa zar se zbilja tako nešto može zaboraviti?
zašto ljudi ne upale proklete lampe u svojim glavama prije nego li ispale nešto takvo glupo.
...na kraju sam joj samo rekla da : '' Nikada neću zaboraviti svoje dijete!
I kad se budem smijala, svaki osmjeh će biti posvećen njoj.
i to što nisam završila na psihijatriji ili nekoj sl. ustanovi ne znači da sam svoje dijete zaboravila. Nego samo da se učim živjeti bez nje,
ali kako je meni draga moja , ti to ne možeš znati. Na svu sreću.'' a onda sam na jedan fin način prekinula razgovor jer me takve stvari
zbilja izbezume.
joj ma koliko sam se samo takvih glupih i nepromišljenih komentara naslušala..a prošlo je tek 2mj.
strah me i pomisliti što me sve još čeka! Što od zlih i iskvarenih ljudi, što od tupih i nepromišljenih. I sve me to strašno ljuti...
jer si mislim, kud sam prošla sve to, još moram biti ja ta koja će imati razumijevanje za njihove gluposti i
brinuti o tome da ih ne povrijedim, i još moram na kraju svake takve epizode tješiti samu sebe da ne prošvikam.
Ma ne tražim od ikoga da me žali ili da me se ''posebno tretira'' samo tražim da imaju dovoljno
razumijevanja i suosjećanja da neke stvari nikada ne pitaju. Čak niti onda kad od znatiželje ne mogu disati. Eto samo to.
drage moje , hvala svima
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom