Pozz cure..
Dugo vas vec citam i veselim se svakom novopecenom paru roditelja.
Nasa prica je krenula prije 4 godine..
Iza nas su 4 godine pokusavanja i 5 neuspjesnih trudnoca.. nakon silnih pretraga mi i dalje nemamo pravu dijagnozu, al sam je nakon svega prestala i traziti jer se u meni zelja za trudnocom potpuna ugasila.. jedino sto znam je da zelim imati dijete, biti majka, a nacin na koji cu to postati mi je najmanje bitan u citavoj prici.
Znam da ljubav za svoje dijete godinama cuvam bilo ono moje biolosko koje je raslo pod srcem ili u srcu i doslo usvajanje.
Znaci zelim usvojiti dijete i ne prolaziti strahove koje prolazim u svakoj trudnoci i nemam snage vise da prolazim gubitke. Znam da bi me dotuklo kad bih ostala bez djeteta, ali jednostavno nemam vise snage prolaziti kroz se ispocetka.
Medjutim tu dolazim do problema.
Moj muz se boji. Strah ga je da kad bi uspjeli usvojiti dijete da to dijete nece voljeti onako kako bi volio nase biolosko. Nema nista protiv usvajanja i nema predrasuda,ali se boji sebe u toj ulozi. Da dijete nece zavoljeti onako kako ga treba voljeti, da ce dijete to osjetiti. Da nece imati roditeljski osjecaj i emociju.
Njemu je 31 godina, meni 24.
Financijski smo stabilni, imamo posao oboje, stambeno pitanje rijeseno.
Moj muz je inace krasna osoba, nimalo ogranicena i uskih shvatanja zivota. Ali iz nekih gresaka njegovih roditelja i njegovog odrastanja mu mnogo vremena treba da bi se vezao za nekog i zavolio ga. Al kad zavoli to je to. Pokaze se onakav kakav je, topla i brizna osoba.
Iskreno zanima me dal je neka od vas prolazila ovo sto ja prolazim sa svojim muzem?
I kako je to na kraju rijesila? Dal pokusavati razgovarati s njim objasnjavati mu ili jednostavno odustati? Ima li netko od vas slicnu situaciju? Hvala unaprijed.