Kada imam svoj mir kroz tanke zidove čujem bebu koja plače onako po rasporedu ujutro, popodne i navečer. Ponekad vrišti, ponekad se guši, hvata zrak kroz plač, intezitet je u 2 od 3 puta otprilike kao kada se moja najmanja negdje udari. Ili ga puste da plače minutu dvije, ili samo stane. Tako već godinu dana.

Mrzim što ovo moram reći, jer je normalno da djeca plaču, i da roditelji ne skaču uvijek jer su izmoreni, i moji isto galame, i ja sama psujem glasno, i lupamo po stanu i nismo ugodni, ali jbn mrzim čuti djecu da plaču. Mislim da ću morati negdje odseliti u pustinju jer mi je specifično taj zvuk nesnosan. Gore od struganja vilice po tanjuru.