i ja sam imala iskustva s tim, prije par godina i trajalo je bar dvije godine, slabije ili jace
osjecaj uznemirenosti, neke nestabilnosti, neravnoteze, da cu se srusiti, onesvijestiti, da moram pobjeci iz vlastite koze
stalno si nekako usmjeren na sebe, kako se osjecas, imas li simptome danas, nisi 100% koncentriran, vec jedan dio tebe citavo vrijeme samo sebe analizira i osluskuje i boji se
nocu bi se nakon sat spavanja znala probuditi sva u panici, soku, nikako se smiriti, ali srecom nije doguralo do pravog napada panike
izbjegavala sam ducane, ici s posla sama, jedva sam cekala vratiti se na 'sigurna' mjesta
i znala sam da to nije to, da ne mogu tako dalje
pa sam citala, citala, pricala s bliskim ljudima, po savjetu forumasice nosila valerijanu sa sobom, nisam je ni koristila toliko, koliko mi je trebala sigurnost da imam nesto cime cu si moci pomoci
i pocela sam vjezbati, vise uzivati u stvarima koje volim (ples, glazba, citanje, serije), te pokusala meditirati (najcesce bih uspjela samo koncentrirano duboko disati ono npr. 4-7-8 udah, zadrzaj, izdah)
i uvjerila samu sebe da je sve u glavi, da mora biti, jer se ne pogorsava, bude mi bolje cim dodjem doma ili zaboravim na to, ako se nisam srusila dvije godine onda vjj ni necu i tako
pomalo su se simptomi smanjivali, cim nema straha da ih hrani
i od nekog tko je stalno bio opsjednut anksioznoscu dodjes do nekog tko prvo satima, onda danima, pa mjesecima ni ne pomisli na to
i dan danas kad je stresan period imam neke simptome, ali znam sto je i brzo prodje
bitno je prihvatiti da ti se to dogadja, osvijestiti da je samo u glavi i ne bojati se, jer kad nema straha, puno brze prodje
drzi se