Prosla sam sve sto i ti prolazis!kod mene je bio okidac to sam 2x izgubila dijete (35 i 30 tjedan),a nisam sama sebi dozvolila biti lose.i tako guras,guras dok ne puknes.prvi puta, 2009.je bila,pozlilo mi je na poslu,i od tog trenutka 2 god mi je trebalo da opet budem svoja (iako i danas necu uci u trgovinu ako je ogromna guzva).prvo sam mjesecima obilazila doktore jer meni uopce nije bilo jasno sto se meni dogadja.isto sve sto ti opisujes -vrti mi se,ne mogu disati,osjecaj to je to sad cu umrijeti,znojenje dlanova,uzasan nemir tipa iskocit cu iz svoje koze.
Ja sam si bila nabavila psica (i taj psic mi je pomogao da se izvucem),jer djece nisam imala da mi mogu skrenuti misli.i tako moj pesek mora u setnju,pa prvo mali krug po 3 puta,da sam brzo doma ak mi ne bude dobro,pa malo veci krug.pa kad me poceo hvatati strah,i ono uzasno pitanje sta ako,za sve sam si nasla odgovor.ak mi na nasipu nije dobro sjesti cu na pod i moliti nekog za pomoc,ako me uhvati panika u trgovini izaci cu iz reda (x puta sam znala brojati koliko ima zvaka u kojem redu,ili u glavi poceti praviti neki plan samo da skrenem misli)...
Potrazila sam i pomoc psihologa,odmah smo se dogovorile bez lijekova.dala mi je neke vjezbe relaksacije,pocela sam vjezbati jogu,kavu nisam okusila godinama (zamijenila ju cajem)...
Rodjenjem Nie stvari su pocele sjedati na svoje mjesto...
Poslije Nie izgubila sam jos jedno dijete,god.poslije napadaji su se poceli malo vracati ali nisam im dala da uzmu maha,trudim se svakodnevno izlagati se situacijama koje bi mi dovele do napadaja da ih sasjecem u korijenu...
Sada 2 god nakon gubitka mojeg zadnjeg djeteta mogu reci da sam opet ona stara kao i prije 10 godina!
Bude dana kad je teze,ali treba si pronaci svoj modus koji odgovara jer zivot nije stao,i djeca nas trebaju...