i ja potpisujem lavko u potpunosti. kamo sreće da sam odmah pokušala s kemijom, a ne sebi i obitelji priuštila skoro 5 godina ovakvog života kao što ga barca opisuje. i nisam u tih 5 godina sjedila skrštenih ruku. naprotiv. hodočastila sam po psihoterapijama, što individualnim , što grupnim, pokušavala alternativom, ma svašta nešto...

meni na žalost ili sreću je samo kemija pomogla da ponovno stanem na svoje noge. a bilo je tu svašta od fizičkih i psihičkih simptoma, ne mogu se svih niti sjetititi. danas se zezam da sam već preživjela toliko infarkta, moždanih udara, rakova i još sijaset drugih boleština da kad me stvarno nešto od toga nedajbog pogodi više mi nitko neće vjerovati. lako se meni sad zezati s tim, ali u većini vremena uopće nije bilo zabavno. što mi je najgore, mislim da moj težak odnos sa sinom leži baš u tim nekim godinama gdje nisam bila sposobna biti mama kakvu dijete zaslužuje. kad sam se pribrala, već je neka šteta bila počinjena i poslije je to teško do kraja sanirati. mlađe dijete ne pamti te neke moje najgore faze i s njom je sve puno lakše. dosta tu ima i do karaktera djeteta pa ne mogu za sve kriviti svoju anksioznost, ali uvijek se pitam što bi bilo da sam terapiju dobila odmah kad sam je trebala....