Samo NASE slobodno vrijeme

[Peterlin]

Planirala sam kao da ću doma vježbati da uvučem drob, da ne visi ovako ko da sam opet u drugom stanju.
Ali ne da mi se. Ujutro nemam vremena, kada dođe popodne samo gledam kada ću leći spat.
Nikakve teretane, fitnes, joga, ples, baš sam ženski jad.

Želja mi je učiti nove stvari za računalom, a to uključuje puno, punooo sjedenja. Mislim da ću umjesto u tijelo investirati u udobniju radnu stolicu.
Oprosti što nisam nikakva motivacija.

Za vježbu ti je bolje ići VAN kuće na nekakve redovne tjedne ili višeputa tjedne aktivnosti. Nađi nešto blizu (teretana, pilates, pole dance.... što god). Ja idem na jogu još od vremena dok su mi djeca valjda bila u pelenama, ali idem u večernji termin, tako da sam ih znala okupati i frknuti u krevet, a mm bi preuzeo uspavljivanje, pričice i slično - dobro je i danas i njima i meni. IZVAN kuće, samo 2 sata tjedno, to je za početak sasvim dovoljna psihoterapija, a i fizički dobro dođe. Doslovce bilo kaj je bolje od ničega. To su dva sata vremena bez obitelji, kad te nitko ne cima i kad možeš pustiti mozak na pašu. Isto vrijedi i za mm-a, on ima svoje slobodno vrijeme, iako ga često ne iskoristi, ali to je njegova stvar.

Dok su djeca bila još manja, mojih pol sata 2x tjedno bilo je ležanje u kadi (isto obično u večernjem terminu) i nije bilo šanse da se dignem ako se netko od dečki dere - mm je znao da je to njegovo isključivo dežurstvo.

Ostalo - uvališ djecu bilo kome od rodbine na kratko, a kasnije i na dulje. Moji su se klinci počeli lijepo sami igrati relativno kasno, tek kad je mlađi debelo prošao tri godine, a do tada - nije bilo mira da si bog Isus, vječito je netko nešto trebao, cvilio, imao temperaturu, trebao inhalacije, trebao terapije.... ufff.... Kad je sve to prošlo, mm i ja smo se zapitali kako smo uopće sve to uspjeli + posao + gerijatriju (u to vrijeme je još bio živ mužev nonić kojeg je redovito obilazio u domu umirovljenika i povremeno dovodio k nama) + kupovinu auta + kupovinu vikendice.... Nemam pojma. Nismo baš imali neku pomoć jer moji roditelji nisu u Zagrebu (pa smo im povremeno udijelili jedno ili oba djeteta na tjedan dana, ali isto tek nakon treće godine i to za praznike, jer inače je uvijek trebalo nekamo ići - logopedu, oftalmologu + vježbe, fizijatru... ). Ne smijem se ni sjetiti. ALiiiii to su bile dobre godine. Tako o njima čovjek misli kad prođu.