Sanja prvotno napisa
Meni su sve dječje stvari skroz normalne: mrvice na podu, slučajno proliveni sokići, hrpe igračaka posvuda, buka, galama i takve stvari.
Nije mi normalno agresivno ponašanje, namjerno trganje stvari, polijevanje pića po podu, namještaju ili bilo gdje drugdje, brisanje ručica u namještaj ako postoje salvete (i mama koja bi mogla djetetu pružiti istu), kopanje po ladicama, diranje tehničkih uređaja (tv, linija, kompjutor), ulaženje u sobe u koje gosti i inače ne ulaze (npr. u spavaću sobu).
Moj problem je što mi je jako teško upozoriti drugo dijete na neprihvatljivo ponašanje ako mu mama sjedi u istoj prostoriji. Znam da bih trebala, ali jednostavno se ne mogu natjerati.
Znam da svako dijete ima bolje i lošije dane, da je ponekad umorno, razdražljivo i da mu se možda ne da biti u gostima, pa toleriram zaista dosta toga, ali grozno mi je kad vidim dijete koje divlja, a mama šuti i ništa ne kaže ili je čak na neki način ponosna. Ok, ni ja ne kažem ništa, ali potrudim se da se idući put nađemo negdje drugdje.
Naravno da se i meni može dogoditi da mi je dijete živahno i da pokuša napraviti u gostima nešto što ne smije ni kod kuće, ali nema šanse da ću ja za to vrijeme sjediti, piti kavu i glumiti gljivu.
jer uglavnom klinci poslusaju a ako bas ne, starci ulete bez mog trazenja.
Odgovori s citatom
pogledom poratimo dijete, koje je onda još tužnije i neugodno mu je zbog "malog neuspjeha"...
