Svekrva kojoj ne vjerujem

[ina33]

Nemoj osjecati griznju savjesti. Po mojem iskustvu, tako bolesne osobe su sebi na prvom mjestu, vole oni unucad, ali kad su u losim fazama to sto nisu vidjeli unuce nije im neki huge issuse. Vidjet ce ga kad budu u prisitstvu roditelja. I nemoj se muciti s tim sto ne zelis ostaviti dijete na samo.

I probaj dakle sve skupa sto manje razmisljati o njoj i da ti sto manje utjece na svakodnevicu.

X. Samo je pred tobom put i moraš nadoći na ovo... i kako tvoje dijete bude odrastalo, vidjet ćeš kako reagirava jer, ako na bolesnikovu bolest utječe i karakter, onda i na "primatelja agresije tj. tih ispada" utječe karakter, u smislu da se netko s tim lakše nosi, a neko teže. Moje je iskustvo slično Bubilovom u smislu reakcije djece, ali zapravo i to nikad ne znaš koliko je štete napravilo, jer u situaciji napada si tu zapravo kao u baražnoj vatri i puca adrenalin, ne vidiš di te metak okrznuo, ako zaboli i di te ranilo, kužiš tek poslije, kad prestane pucačina, onda se vide rane.

Nije realno da ćeš ful izolirati sebe i dijete jer žena ipak funkcionira koliko toliko (nije stalno po bolnicama) i ona je mama tvog muža. Ali, možeš se emotivno izolirati ne u smislu da ne suosjećaš s njom, ali da u smislu da vrtiš i analiziraš svaku njenu i da ti je to okosnica svakodnevice. I možeš donekle ograničiti kontakt na relativno sigurne uvjete - uvijek netko prisutan. A možeš se i dogovoriti da je uvijek prisutan i suprug. Stvar je da se vas dvoje dogovorite. Sretno!