Oprostite mi na ovom dugom postu koji baš i nije priča o samom porodu, pa ni o rodilištu , ali ima pouku za sve mame buduće rodilje. Ako ovo nije pravo mjesto molim admine da ju slobodno premjeste.
Devet godina nakon što se rodila naša mala Mjesečarka , moje endometrioze, mioma, ciste i kile na pupku, u lipnju 2013. ostala sam trudna drugi puta. No nakon toliko vremena i isto toliko nadanja, sa svojom 41 godinom to baš nije bilo očekivano. Mislim nije da se nismo nadali ali sve smo manje vjerovali da će se to dogoditi. Bili smo svi troje presretni. Sama trudnoća protekla je vrlo mirno. Mislim ja sam mirovala, ali ne i bebuška. Malo mi je teže bilo hodati, brzo sam se uspuhala, tako da od planiranog rada do kraja trudnoće nije bilo ni govora. Kako mi je već davno, davno prije nakon operacije oka zbog njegovog stanja rečeno da bih trebala ići na carski, tako mi je rodjena i starija kćerka, a i u ovoj trudnoći je bila ista preporuka. Redovite kontrole, beba sitnija ali u granicama. I onda je došao 36 tjedan prvi dan (24.2.2014). Malo me zatezalo malo boluckalo, ništa posebno. I tu moja greška, ne odem odmah u bolnicu u vrijeme u koje su svi doktori na poslu, nego lijepo dočekam muža, ručamo, odmaramo se i tek oko 18 vidim nešto se dogadja , pa ajd da odemo do bolnice za svaki slučaj. CTG vrlo uznemiren i dežurna liječnica (najnjižeg ranga, kod nas u 0sijeku imamo 3 – najmlađi, srednji i najstariji), odluči odmah me na carski . Bez klizme. Pomislih : Ah super!. Jer iskreno to mi je bio najgori dio prvog poroda, ni ne sanjajući da će me to gotovo koštati glave. (I mjesečarka je odlučila doći ranije pa sam se prije njenog poroda baš svinjski najela Domaćice!, a onda me poslali na klizmu. Strava i užas, da ne kažem da se anesteziologinja hvatala za glavu .) I tako uz lijepu spinalnu, bila sam budna i čula sve to navlačenje, razvlačenje i ostale zvukove carskog. I onda je izašla moja prelijepa Zvjezdica. Na prvi pogled izgledala mi je ista kao i Mjesečarka. Kao njena kopija. Izvagali , je izmjerili sve što treba, sve normalno. Bogu hvala! I onda nakon 24 sata potpunog mirovanja digli nas na Odjel. Klasična borba s bebom, sisanjem presvlačenjem. Niti jednom nas niti jedan doktor nije pogledao dolje, da vidi ranu. Ni nas. Samo kako ste . Ok. Odoše. I onda treći dan nakon poroda 27.2. me počelo probadati s desne strane iznad kuka, pa sam rekla mojima da ne dolaze jer se baš ne osjećam najbolje pa neću izlaziti na hodnik (jer se tamo primaju posjete). A oko 18 h već me jako boljelo , pa sam pozvala doktora. Koji mi je prepisao Prostagmin . Užas od lijeka od kojega prorade crijeva i dobiješ stolicu. I potjera to mene u WC, a tamo samo što se nisam srušila od bolova. Jedva izađoh iz WC i zovem sestru. Vidi ona da je vrag odnio šalu, jedva hodam. Pomogla mi je da se dovučem do kreveta. Taman smjena liječnika. Onaj otišao, došla nova doktorica , moja poznanica (srednja razina doktora). Brzo me spustili u ambulantu na UZV. Izmjerili tlak 90/60. Kaže ona starijoj liječnici , znam ja nju ona nije tako blijeda. Vidite ljubičasta su joj usta. UZV ništa ne pokazuje . Ja se previjam od bolova i jaučem. Cijelo vrijeme. Inače nisam plačionastvar,i mogu dosta bolova podnijeti, ali ovo su bili bolovi neizrecivi. Sve mi se činilo kao u snu, kao da se nekom drugom događa . Netko jauče, to sam ja , a ne mogu se kontrolirati. Onda su me lijepo poslali na Kirurgiju. To je za one koji ne znaju u Osijeku druga zgrada od Ginekologije. Izvezla me sestra, žureći lupajući mojim krevetom u štokove,a na svaki pomak ja još više jaučem. Onda na Kirurgiji opet najniži doktor. Koji jedva da me pogledao. Pa me poslao na Rentgen . To je opet treća zgrada , a svaki puta izlazak na cestu kruga bolnice i svaka rupa koju osjetim kao proboj u stomak nožem. Pa me vratili na Kirurgiju , pa on opet ništa ne vidi. Pa me šalje ponovo na UZV (na isto mjesto gdje je rentgen) . Pa me opet vratili na Kirurgiju. I onda nakon njegove konzultacije sa najstarijim liječnikom, zaključe kako će me vratiti na Ginekologiju jer sam njihov pacijent!?! I neka me oni otvore. Valjda ko konzervu , pa šta izađe. Tu me moja poznanica utješi, kao biti će sve uredu. Lijepo se ja pomolim i predam sve u Božje ruke i uspavaju me. Probudila sam se s bolom u grlu na Jedinici za intenzivno liječenje. Rezultat svega: u nekom trenutku (da li tijekom poroda , vrlo vjerojatno) puklo mi je debelo crijevo, i sav njegov sadržaj (fekalije iliti izmet) se prosuo po mom trbuhu. Dobila sam sepsu. Tijek operacije (koji sam iščitala kasnije iz svojih nalaza) je da su me ginekolozi otvorili, vidjeli da NIJE NJIHOVO, i hitno zvali kirurga. Koji je došao i potrošio silne litre fiziološke otopine da bi isprao moju potrbušnicu. Nažalost upala je bila tolika da su mi morali odrezati dio debelog crijeva i napravili su mi stomu. To je rupa u stomaku na koju je pričvršćeno debelo crijevo da možete kakati tu umjesto na guzu. I na nju vam stave vrećicu jer to ne možete kontrolirati. I tako nakon 4 dana druženja s predivnim liječnicima i sestrama/tehničarima na JIL-u , (kada je konačno CRP počeo sa 500 polako padati ) odveli su me na Odjel na Kirurgiji. U međuvremenu nagovorih muža da odvede bebu kući da ne bude sama u bolnici. Tako da se on borio s njom i meni dolazio u posjet. U subotu 8. 3. pustio me kući. (kako je doktor rekao da proslavim 8. Mart kod kuće).
Na intenzivnoj su mi ginekolozi uveli Bromergon, tako da nisam dojila bebu. Kada sam se vratila kući imala sam dilemu , da li da pokušam relaktaciju , izdajam se svakih sat, dva ili da skupljam snagu da što prije stanem na noge. Odlučila sam sebe prvo podići. Jer ona neće biti ni prva, ni zadnja beba koja je bila na AD-u. Sebično , znam ali da opet moram birati vjerojatno bi isto postupila.Razmišlala sam kako ću ju dojiti kada je ne smijem držati, i moram paziti na vrećicu . Jer ne smijem dobiti kilu zbog slijedeće operacije. Da nakon 5-6 mjeseci života sa stomom planirana mi je nova opreracija, kada se upala potpuno smiri. To se zove operacija na hladno. Doktor mi je odobrio patronažnu sestru koja će me doći previjati i ranu (koja je bila i okomita i vodoravna, vodoravna od carskog (dva puta otvorena u 3 dana, i okomita sa klamericama do cca 4 prsta iznad pupka) ko pravi Frankenštajn, a i previjati mi stomu. Odnosno pokazati kako se mijenja vrećica i njeguje to područje. Prvi puta kada je bila , jako mi se zamaglilo i pozlilo mi je. Gledam svoj stomak i mislim , to nisam ja. To se nije meni desilo. Kako to izgledam? Što ću uopće nositi da se TO ne vidi, da ljudi ne znaju da ja imam vrećicu u koju vršim nuždu. A što ako tako budem morala čitav život? Ma daj sredi se. Sretna si da si živa, pa i s tim ljudi žive. Imaš bebu i dijete od 10 godina o kojima se trebaš još puno godina brinuti. I kao što kažu: Na sve se čovjek navikne. Tako i moj život sa stomom. Navikla sam sama mijenjati vrećicu (više mi patronažna nije trebala) i čekala trenutak kada ću ići na drugu operaciju. Operaciju vraćanja debelog crijeva u normalu. I to je došlo. I prošlo. I opet Bogu Hvala!
Živa sam, čitava. I moja djeca imaju majku. Imam tisuću pitanja u glavi što bi bilo: da sam otišla ranije u bolnicu kada je bila i dr. koja me trebala poroditi, da je bio neki drugi doktor na carskom, da sam napravila klizmu, da su nas redovito pregledavali nakon poroda, da me nisu izvozali 5 puta … I još puno puno. Ne zamjeram nikome, ne želim se tužiti ni žaliti na nikog. Bilo pa prošlo. Drage mame, ako osjećate da nešto ne štima idite u bolnicu. Najgore što vam se može dogoditi je da vas pošalju kući. Idite do max. 14 sata jer tada su još svi na broju. Pogotovo ako imate dogovoreni carski . Obavezno obavite nuždu ili klizmu. I želim vam puno sreće.