Drage moje cure, moram nešto podijeliti s vama.
Danas mi je bio jako težak dan, krenulo mi je tako od ujutro...još kad sam pročitala stihove od Dina Merlina koje je Ives postavila...suza suzu stiže, i tako većinu dana! Nadvili se crni teški oblaci nad mene i doslovno bilo je trenutaka kad nisam mogla disati od suza...Ali znate i same o čemu pričam...Ali nije ovo priča o suzama, ovo je priča o mom osmijehu na kraju dana...

Tako sam ja predvečer otišla u trgovinu kupiti neke stvari za kuću i osjetila sam potrebu da odem na groblje zapaliti svijeću malom anđelu, bila sam i jučer na groblju sa svojim dragim, ali sama sam si rekla kad god osjetim potrebu da odem ići ću...i tako je bilo.

Stojim ja na grobu svoje malene...opet suza suzu stiže, pričam ja nešto mojoj curici, molim ju da mi nekako olakša ovu bol...i nakon nekoliko minuta, prolazi pored mene jedan dječak (moja procjena 10 -14 godina, ne znam koliko dobro procjenjujem).
Pogleda on mene i vidi kako plačem, nastavi dalje ali se osvrne i baci pogled na spomenik, ne znam dali je vidio šta piše, ali nije ni bitno. Stane on, okrene se, pogleda me i pita: "Jeste li dobro? Trebate li nešto?" Krenule su suze, ali pao je i osmijeh.
Osmijehnula sam se ja tom dragom dječaku i rekla: "Hvala ti, ne treba mi ništa".

On najvjerojatnije nije ni svjestan da je on meni danas puno toga dao. Jer ja ću ovaj dan pamtiti po njemu i po osmijehu koji je uspio izmamiti. Ja sam danas dobila nešto jako lijepo od potpuno nepoznate osobe, i to od djeteta, jako dragog i divno odgojenog dječaka

U najtežim trenucima...poslala si mi anđele zraku sunca...