Silkica, ja sam dobila dijagnozu s 19-20 godina...počelo je postupno tj.prišuljalo se, počele su neke misli koje su me plašile, rekla bih neprikladne, ponekad šokantne, misli o meni, dečku, životu. I strahovi. To je tipično za OKP, moju dijagnozu. A onda kada se razmahalo krenuli su napadaji panike.
Nisam odmah znala što se dešava, ali u trenutku kada ti to utječe na život tako da više ne živiš slobodno i radiš što želiš, već radiš sve samo da izbjegneš napadaj panike, pa ne izlaziš iz kuće, na primjer, ili ne ideš u šoping centar jer tamo te najčešće uhvati napadaj panike, a taj napadaj izgleda kao da umireš (srce ubrzano lupa, nemaš daha, znojiš se, tresu ti se ruke..) znala sam da nije nešto u redu. Otada sam naučila što je to, zašto se dešava i kako si pomoći.
Kako se ti osjećaš? Primjećuješ nešto što nije u redu s tvojim mislima i osjećajima?