Jutro cure!kako ste? kod nas virnulo malo sunca
Šta ima kod vas?
 |
|||
|
|
|||
Jutro cure!
Drage moje, evo vec mjesec dana posjecujem forume i skupljam snagu da se obratim.Čitala sam da ima toliko roditelja koji prolaze isto što smo suprug i ja prošli u proteklih mjesec dana kad je agonija počela. Naime, saznala sam za trudnocu pocetkom jula, i tada sam vec bila pri ulazu u treci mjesec. Posto inace radim sa djecom predskolskog uzrasta, mojoj sreci nije bilo kraja. I danas kad se prisjetim jos uvijek ne mogu da vjerujem da sam imala takvu trudnocu, kao sto kazu "za pozeljeti" (bez povracanja i ostalih popratnih tjeskoba koje zadese mnoge zene). Mnogo sam se kretala, radila, putovala...sve je teklo kako treba. Nekoliko dana prije ulaska u 9 mjesec bila sam kod ginekologa (isla sam privatno, pa me nije iznenadilo kada mi je dao uputnicu da se javim u bolnicu kako bi znala koji ce se ginekolog brinuti za mene jer sam vec bila pri kraju trudnoce i sve je bilo moguce). Jedino sto mi je promaklo je da mi je napisao da sljedeci ginekolog treba obratiti paznju na otkucaje srca. Nisam na to ni obratila paznju (nazalost)tako da sam bila u šoku kad sam se pojavila u bolnici, i ginekolog je htio da me pregleda. Kada je poceo snimati na ultrazvuku odmah je promijenio izraz na licu.Osjetila sam da nesto nije ok, pogotovo kada je rekao da trebam hitno na carski rez jer je bebino srce slabo i poceo mi nabrajati milion anomalija, i ako budemo cekali da ce beba umrijeti i sl... naravno bila sam u šoku ali sam rekla da odmah obavi sve sto treba...nisam mogla vjerovati da se meni to desava.Odmah sam javila suprugu i mami koji su me cekali u holu i pošla za sestrom koja me je odvela u salu. Nakon toga su me uspavali...probudila sam se jecajuci i dozivajuci moju bebu. Nisam mogla vjerovati da mi se to desava. Sestra koja je bila dezurna da me umiri rekla je da je beba izvadjena i da je plakala (sto mi je dalo nadu, ziva je)...medjutim tada je pocela agonija.Nisam mogla da je vidim jer su je smjestili na pedijatriju na posmatranje (inkubator, aparati za disanje i sl)...nisam ni imala mobitel jer sam bila na intenzivnoj.Tek sutradan kada sam premjestena na sprat mogla sam primiti posjetu kroz staklo (suprug i roditelji su dosli). Suprug je obilazio bebu, pokusavao me je utjesiti, ali polako i pripremiti da situacija nije bas najpozitivnija.Ja sam se ipak nadala, hvatala se za zadnji atom nade da se nasa bebica bori i da ce se izboriti. Ipak kako sam saznavala sve vise informacija o njenoj dijagnozi pocela sam polako gubiti nadu. U utorak ujutro imala sam los predosjecaj, i to se i ostvarilo(majcin instinkt zaista postoji). Sestra je dosla po mene da me odvede kod pedijatrice koja je dosla da me vidi. Sve mi je bilo jasno, ali jos uvijek nisam mogla da vjerujem. Pedijatrica je popricala sa mnom, iznijela mi je svu dijagnozu i rekla da moja bebica nije vise mogla izdrzati.Borila se dva dana, ali je bila malesna i nije imala snage...Sutra je mjesec dana kako je otisla medju Andjele...Teska mi je i pomisao na sta dalje???...ali valjda je tako moralo biti i sudbina nam je takva. Ni sama ne znam da li cu pomisliti na drugu trudnocu a da me ne uhvati strah sta i kako...i kad je najurednija trudnoca, covjek nikad ne zna. Ne mogu nikoga kriviti, niti to trazim...samo se pokusavam pomiriti sa tim da je to od Boga i nadati se da cu imati snage da naucim zivjeti sa tim...naš Andjelo nam je dao 8 mjeseci srece, zaista sam uzivala u trudnoci, i hvala joj na tome <3 <3 veliki pozdrav za mame Andjela <3
ovo je bila moja prva i zadnja trudnoca. nakon dugo pokusavanja i cekanja 24.8.2019. test je napokon pokaza +. sreca je bila neopisiva. nakon 6+1 dobili smo i otkucaje srca, iako se nije cinilo tako vrijeme je brzo prolazilo, prvo tromjesecje je proletjelo a mi smo postajali sve veci i jaci. sa 4 i pol mjeseca u sebi sam imala pravog malog akrobata koji se ritao lupao okretao, na svakom pregledu je sve bilo u redu otkucaji srca jaki i uredni. napunili smo 5 mjeseci i mislili smo da smo se izvukli iz kriznog razdoblja i da se mozemo opustiti. dosli su blagdani, obitelj na okupu tri trudnice u obitelji sve tri mjesec dana razlike za porod. sretna obitelj na okupu mislili smo da se nista lose ne moze dogoditi. 2.1.2020. oko 3 ujutro probudilo me lagano probadanje u trbuhu, kada sam ustala iz kreveta osjetila sam da nesto naglo izlazi van iz mene nisam napravila ni koraka a stajala sam u lokvi krvi...strah, bol, zanijemila sam. javila sam se svom ginekologu i prevezena sam hitno u Petrovu bolnicu. bila sam trudna 23 tjedna, nakon pregleda rekli su da sam otvorena 3,5 cm i da se vodenjak vidi. srce mi je stalo nisam disala nisam znala sto mi govore sto rade..svijet je zanijemio. bila sam na strogom mirovanju nisam smjela iz kreveta ja i moja mala cura izdrzale smo tako mirujuci 4 dana. 6.1.2020. nakon dorucka osjetila sam kao da je netko probusio balon i ogroman nalet vode, vodenjak je pukao...prevezena sam hitno u radaonu i gdje su krenule debate carski rez ili prirodan porod. izabrali su prirodan porod. u 9:45 ujutro rodila sam curicu tesku 600 g. njen plac kad sam ju rodila je bilo sve sto sam htjela cuti. plakala je prvi znak da je dobro da ce biti u redu. dali su mi da je vidim na tren plakala je i bila isti tata i bila je tako sitna i mala..odnjeli su je od mene a ja sam uspavana u sali da saniraju jako krvarenje. nakon dva sata kada sam se probudila i kada su me smjestili u sobu, decko je dosao do mene i nije trebao govoriti nista sve sam vidjela na njemu. moja mala cura nije vise plakala utihnula je.. izgubili smo borbu. srecu je zamjenila bol, tuga i sutnja. skoro dva mjeseca su prosla od svega toga a ja i dalje ne znam i nemam nacina da se nosim sa tim..potonula sam i ne vidim izlaza
O Boze, tuge!Originally Posted by ddd3146
Nemam rijeci utjehe jer jako dobro znam da nema te rijeci koja bi mogla umanjiti tvoju bol. Jako mi je zao zbog svega sto si prosla.
Slazem se sa Beti!
I jos se nekada pitam da li se to sve stvarno dogodilo, jos je tako nestvarno.
Danas je bas dan kad me sve uzasno opet vraca, i boli.
Jedina je razlika izmedju 'onda' i sada sto sam naucila zivjeti s tom boli.. ali boli i boljet ce. I dok sam ziva nedostajat ce to maleno srce koje je kuckalo ispod mog.
Meni je puno pomoglo pisanje, svoje misli sam djelila ovdje s mamama, sto sama u osobni dnevnik. Morala sam negdje izbaciti sve emocije koje su se skupljale. A mame koje su na zalost prosle isto sto i ja sama, najbolje su me razumjele. Tu smo. Pisi..
Suprug mi je najvise pomogao da se naucim nositi s gubitkom.
Nadam se da cete skupa prezivjeti ove teske trenutke i dane koji se nalaze pred vama.
Koke moje, malo sam svratila, malo vas se sjetila.
Žao mi novih mama anđela, sve se nadam tih priča neće biti više, znanost ide naprijed, ali čini mi se još smo uvijek nemoćni po pitanju toga.
Mi smo dobro i veselo, sin me liječi, sve manje se plačem, ali kao i sve vi uvijek se pitam gdje je i što sad radi i da li se boji da sam zaboravila na nju.
Ponori i mrakovi zamijenili su strahovi za sina i općenito za situaciju oko nas.
Sretan vam Uskrs, nadam se da nam slijedi bolji svijet.
Draga VIB! saljem ti ogromni zagrljaj!
Neopisivo sam sretna kada citam kako uzivas u majcinstvu.
Puno toga sam prosla, ali nista me nije moglo pripremiti na ovaj
Roller coaster u koji smo uskocila od onog trenutka kada sam ponovo popisala pozitivan test!
Kada sam izgubila svoju curicu.. znala sam da ne smijemo dugo cekati jer svakim danom strah je radio svoje. I jos sad se pitam, kako sam to sve uopce izdrzala. Jer ova trudnoca nakon gubitka prve je bilo sve samo ne uzivanje! Da ne govorim da mi se dan zaceca usko poklapao sa prvim. I svaki mj. trudnoce me podsjecao na prvu trudnocu i kako mi je tada bilo.
Trudila sam se ostati pribrana koliko god sam mogla.
Poklapale su se situacije u dan..sa 16tt su mi stavili prev.serklazu, dobila trudove nakon toga.. zavrsila na tokolizi.. smirilo se sve a onda se blizio 22tt , u meni je kolao strah kakav ja se nadam da necu vise nikada osjetiti. U 24tt dobila sam opet trudove, zavrsila na tokolizi i tako do 28tt.. s 30 tt prokrvarila i zavrsila u bolnici... u 31tt rodila svoju dugicu.
40 dana proveli s malenom na intenzivnoj na odjelu za nedonoscad gdje su mi svaki dan govorili da ona moze umrijeti.
Gdje sam svaki dan gledala kako druge bebe umiru i slomljene roditelje koji su se slamali pred nasim ocima. Svaki dan sam se pitala sto ce biti s nama
... evo s odmakom od 3 godine od drugog poroda.. ja jos imam nocne more, jos sanjam doktore, jos imam napad panike i anksioznosti i ne znam da li ce to ikada prestati.
Nekako funkcioniram preko dana, ali noci me rastave.
Ako i uspijem zaspati, snovi me toliko izmuce da se probudim psihicki rastresena i umornija nego sto sam bila. No nedam se.
Ne zelim i ne smijem.
Imam maleno cudo koje me svaki dan dize, koje mi govori koliko sam sretna, kad me zagrli onim malim rucicama i kad mi kaze " mama ja tebe jako volim" moje srce zacijeljuje, osjetim to! Ona je najlijepsi dar od Boga . A mislila sam da vise nikada necu biti sretna, da je moj zivot izgubljen. A odjednom je sve je opet postalo smisleno . Je da sam prosla kroz trnje da bi danas imala sve sto imam. Ali prvo sto sam rekla kada su mi je nakon 17.dana dali u ruke je bilo : "Vrijedila je svake suze!"
Zelim poruciti svim mamama, pogotovo onim mamama koje ne pisu na temi, a koje se nose sa svojim gubitcima same..
Kolilo god danas izgledalo lose.. koliko god prosle traume i strahova. Nesto u nama je jace. Ljubav za zivotom, zelja za majcinstvom, to je ono sto nas drzi i pokrece.
Nesto sam i naucila iz svega. A to je da
kada nesto dovoljno zelis, cijeli svemir se uroti da to i dobijes.
Ja sam zivi primjer da je to tako! I od srca zelim svim majkama da osjete kako je to kada je svemir na njihovoj strani! Grlim vas sve.
Zelim svima sretan i Blagoslovljen Uskrs!
A nasim malenim andjelima šaljem veliki cmok na nebo!
H. Ljubavi mamina - volim te!
Last edited by Ives000; 11.04.2020 at 01:55.
Ives000, potpisujem... Tako mi je drago da se tvoja dugica izborila, ona je pravi borac i tvoj melem za ranjeno srce. Rijetko pišem na ovoj temi jer mi je užasno teško otvarati ove rane. Nakon što smo izgubili bebicu u 9tt, ponovno sam ostala trudna, bili smo presretni, ali nitko nas nije mogao pripremiti na ono što nas je čekalo. Moj se dječak rodio teško bolestan, gotovo cijeli život proveo u bolnici i svoje okice sklopio sa 6 mjeseci. Ne znam kako smo uopće ustali i krenuli dalje... Snagu nam je dala vjera i moj tada veliki četverogodišnji. Danas,dvije godine nakon smrti mog anđela, u rukama imam jednu veselu 7 mjeseci staru buhtlicu koja mi je došla kao velika utjeha iz spontano trudnoće (prethodne su trudnoće bile iz ivfa uslije dijagnoze teže neplodnosti). Dva anđela na nebu dva na zemlji, moje srce je puno, iako ih moje ruke ne grle sve. Držite se drage moje, sunce uvijek svane. Sretan Uskrs svima!
Drage mame anđela, definitivno mi trebate...kako naprijed? kako ne izgubiti nadu? valjda sam u onoj fazi ogorčenosti na cijeli svijet kad mi je muka od svih novorođenih bebica i trudnica...sve se zbilo prije 3 mj. u 12. tt... vidim da to trenutno jako utječe na moj odnos s obitelji. ništa me ne veseli, apsolutno ništa. imamo malenu slatkicu od 2,5 god koja mi je tračak svijetla. a osjećam se skroz sebično jer se ne mogu iskreno veselit. kao da nju zanemarujem a živim u svojoj boli, tuzi, osjećaju krivnje...ukratko...upomoć...
Ajme Zenii moja draga!
Nismo zbilja dugo tipkale, i nadala sam se da ce ipak maleni prezivjeti i da ce sve biti dobro. Jako mi je zao zbog vaseg gubitka.
Ali andjelak mali se pobrinuo da mami ublazi bol i poslao je malenu srecicu u vasu obitelj. ❤
Draga ddd,
Mogla bih ti sad reći preživjet ćeš i vrijeme će nekako ići dalje.
Točno znam svaku tvoju misao u glavi, bijes, srce te doslovno boli, ne možeš disati, svako jutro se probudiš i želiš umrijeti, želiš se ubiti, mrziš sve i svakog, mrziš cijeli svijet.
Prošla sam isto što i ti. Za kojih tjedan dana biti će 4 godine kako se moja kćer mrtva rodila. Isto kao i ti, probudila se u krvi, zvala hitnu koju sam čekala 45 minuta, strogo mirovala u bolnici par dana, idem na UZV prije nego što me otpuste, a ona na slici mrtva leži u mojem trbuhu. Dijete koje smo čekali pa skoro desetljeće, da ne pričam o postupcima, normalnom pokušavanju.
Dugo dugo vremena ti ništa neće imati smisla, čak ni dečko. Nitko ne može razumjeti majku koja ostane bez djeteta osim nas majki koje smo ostale bez djeteta.
Miruj i izoliraj se koliko možeš. Radi što god te volja, sjedi cijeli dan na jednom mjestu, gledaj u istu točku.
2 mjeseca je kao da se to danas desilo.
U jednom trenutku žar života će odjednom opet zatinjati u tebi. Ali do tada je dugi put.
Kad prođe ova zaraza izbjegavaj velike dućane, u tome prednjači Ikea, jer u njima će ti biti more trudnica koje ne želiš gledati.
Ne idi na obiteljska okupljanja gdje su mala djeca, kad netko počne pričati kak se susjedu rodila beba prereži to u startu.
Nitko te nema dugo vremena pravo uznemiravati s bilo čime vezanom za djecu.
Doma imam jedan ormar sa stvarima od kćeri. Doći će dan kada ću ih pokloniti nekoj siromašnoj bebi. Muž za sada još ne da.
Ja sam imala tu "sreću" da mi je i mama naglo umrla tri tjedna prije kćeri.
Imala sam situaciju da sam mogla komotno zauvijek zatvoriti oči od životnog horora.
Opet. Evo nas 4 godine poslije, Uskrs je, moram pospremati kuću, a moj sin hopsa u jajetu i rob sam mu.
Zbog godina i idiopatije svi su nam govorili da smo već na 5 % da imamo djecu, a sin je tu.
Tako da ne znam baš da li će ti biti ovo zadnja trudnoća kako si sama rekla.
Sad ti treba mir, i pokoja dobra topla riječ nas koji smo to uspjeli preživjeti.
Rupa je uvijek u srcu i hladno je i suze su tu i teško je.
Ali čovjek sve na kraju preživi.
Posting Permissions
Reply With Quote