Ja sam full promjenila izgled.. ofarbala se i ošišala kosu 15cm, sad mi je do ramena. To mi je bila prva stvar koju sam rekla da ću napraviti kad izdjem iz bolnice. Trebala sam pod hitno neku drastičnu promjenu.. nisam se više mogla pogledat u ogledalo. Imala sam osjećaj da mi se sav taj horor vidi na licu... jesam promjenila sam se jako i psihički i fizički. Ali oći sve odaju. Neki dan sam se pogledala na fotografiji gdje sam još imala svoju curicu u sebi, i usporedila sa novom slikom... kao da gledam dvije različite osobe. Mladu djevojku punu nade, snova, i sreće...i stariju ženu koja je prošla borbe i koja zna da život nije bajka sa sretnim završetkom. Imam neki oprez u očima.. i malo sam se uplašila te spoznaje.. prema svemu i svima pristupam s oprezom. Ništa više ne uzimam zdravo za gotovo i čak ne osječam niti uzbuđenje radi novog pokušaja.. trebutno sam neka flegma..(oprezna flegma)
Promjenila sam i puno navika... ali i uvela par novih.. koje mi gode. Svaku večer prije spavanja zapalim svječicu svom anđelu pa tek onda mogu zaspati...

I nisi čudak zato što voliš svoju bol, ta bol je tvoje djete, isto kao moja bol moje. Bez njih ništa ne bi bilo isto.