Isto ovako. Krenula kad su djeca imala cca 3 godine. I ne radi se toliko o tome da sam lijena doma vježbati, nego nema mjesta i još važnije - nemam mira.
Kad odem izvan kuće, to je ODMAK u trajanju od po 1,5 sat (1 sat neto) 2x tjedno. Neprocjenjivo. Tamo me nitko ne zove mamaaaaa ni ženo, gdje mi je siva vesta, a u zadnje vrijeme me ne mogu pitati da napravim analizu Katulove poezije, he he he... Odem i NEMA me. Zapravo, kad bolje razmislim, uopće nije bitno je li u pitanju joga ili štogod drugo. Ja nisam tip od cupkanja, meni odgovara bicikl i joga ili istezanje, u ostalom se baš nisam našla. Voljela sam pješačenje ali ne mogu više nakon bolesti (nebitno).
I još nešto - mojoj obitelji isto je bitno da me povremeno nema, to je i njihovo slobodno vrijeme.
Daklem - treba si naći rekreaciju koja nam najbolje odgovara. Meni je za jogu bio kriterij da nije predaleko, ali ni preblizu od kuće (ima i u kvartovskom vrtiću, ali to mi nije dovoljan odmak - samo 200m od kuće, a meni treba još i vrijeme koje utrošim na put tamo i natrag). Ponekad imam društvo, ponekad ne... Ponekad poželim nešto žešće i stalno mislim kako ću još i u teretanu, a ovo mi je minimum i odavno se više toga ne bih odrekla. Kad nema (ljetna pauza) obično imam drugih fizičkih aktivnosti pa mi nije bitno, a vježbam doma kad tjeram djecu raditi to isto ili kad nema nikoga (rijetkost).






Odgovori s citatom