Metvica, lagala bih kad bih rekla da Te potpuno razumijem. Dosad nisam pokušavala zatrudnjeti i nekako se nadam da ću uspjeti isprve. Naivka...

Ja bih Ti predložila da gledaš pozitivno. Čovjek može puno riješiti samo time. I vjerom da za sve postoji neki viši razlog. Ili vjerom da ćeš na kraju ipak ispuniti svoj san. Ja Ti to želim od !


Pričala sam jučer s MM dugo, dugo o svemu. Raspravljali smo o razlikama udomljenje-posvojenje i zaključili da bismo se prilagodili bilo kojoj od tih opcija. Jer nam je cilj pomoći, voljeti, dati sve od sebe. Sve drugo je manje bitno.
E, sad... osnovni zahtjevi su nam da je samo jedno dijete, te da ono ne bude baš 'odraslo' (ne starije od 4-5 godina). Mislim da je to u redu jer ja ipak imam tek 25 (-18 je 7, dakle dijete smije imati najviše 7 godina).

Posvojenje je 'mirnija' opcija. Dobiješ dijete koje je apsolutno tvoje, po zakonu, po brizi, po odlukama... nema stresa i pitanja kad će otići (iako se vjerujem ova pitanja istope s vremenom).
A opet, s druge strane, istina je što pišete. Ima toliko ljudi kojima je sve što žele jedno maleno djetešce, svjetlo da im obasja i ispuni život. A mi možemo imati djecu; i onda da posvojimo?! Ne znam... mislim da bih osjećala krivicu. :/

Čokolada, evo prije predaje ovog što pišem vidjela sam Tvoje posljednje postove...
Znam da nisi na to ciljala, ne brini!
Uglavnom, nakon sinoćnje rasprave smo zaključili da ćemo otići u naš područni CZSS (Črnomerec, joj kak' će uspomene naviriti... posjećivali su me kad sam bila klinka...) i raspitati se koja je opcija za nas najbolja. Reći ćemo im sve iskreno, jer mislim da jedino tako možemo zaista dobiti najbolje za sve.
A zatim, kako sam rekla: u Božje ruke, On zna što će, kako i kada učiniti.

vam svima i od vam želim sve što si sami želite!