 |
|||
sat pomrčine uma
u par navrata su cure s iskustvom spominjale da im se tijekom poroda dogodio period apsolutnog ludila
ne znam ima li to stanje neko službeno medicinsko ime
što je zapravo to, kako izgleda, događa li se svakoj
da li, kada, koliko, zašto, što uopće, kuda...????? :?
laganu pomrčinu uma imam već sada
meni se nije dogodio, a imala sam potpuno prirodan porod
imas puno na forumu o tranziciji. tako se to zove. ja sam imala dva neprirodna i jedan prirodni porod i svaki put me je pukao "sat ocaja". ne traje bas sat vremena, ali puca prilicno. i nema nesto veze s intervencijama, vise s rodiljom...
Oba poroda drip.
- Prvi porod - trajanje 12 sati - trudovi svakih 2-3 min., jako sporo sam se otvarala -boljelo užasno, ali nikakvo "ludilo", cijelo vrijeme sam imala osjećaj da je sve pod kontrolom.
- Drugi porod - trajanje 2,5 sati - Prvih 1,5 sat još i nekako, ali slijedećih pola sata sam imala dojam da ću izgubit kontrolu (jako brzo sam se otvarala), trudovi prejaki, razmak tek toliki da udahnem zrak. Zadnjih pola sata sam se "vratila u život" jer su mi rekli da sam skroz otvorena, pa kateter, pa tiskanje...
1 porod - 13 sati pod dripom...u ponoć su mi uključili drip a ja sam rodila u 13:00...stravično je bolilo...užasno...ne ponovilo se nikad nikome, bila sam luda sve vrijeme
2. porod...3 sata...prvih sat i pol sam pjevala, smijala se, pričala viceve, prodisala svaki trud...a drugih sat i pol se ne sjećam jer sam ugl. bila u nesvijesti...jedva su me probudili za tiskanje...na kraju su Luku doslovno iščupali iz mene jer ja nisam imala snage za tiskanje
ja sam nekih pola sata prije nego sto sam rodila imala ono sto se klasicno zove faza tranzicije. nekih pola sata tog ludila, kao neka iscrpljenost od boli, pa zapravo kao stanje soka. nisam bas bila potpuno pri sebi, dva put sam viknula "da ne mogu", malo sam se tresla.
to je kao sve normalno, oznacava da porod ide urednim tijekom i da ce uskoro faza izgona.
na zalost, moja babica to vjerovatno nije ucila u skoli
pa mi je zapravo najgore u svemu tome bilo sto mi tada nisu dali nimalo podrske, vec se otprilike izderavali na mene. tad me obuzeo neki osjecaj panike povezan s malodusjem...i to mi je sa cijelog poroda ostao u najgorem sjecanju, taj osjecaj nemoci. ali samo zbog neljubaznog doktora i jos gore babice.
inace sama tranzicija kao i sam porod, pa cak i trudnovi na dripu su mi bili sasvim podnosljiva stvar.
Meni u tom ludilu nije palo na pamet da ću uskoro rodit, valjda jer mi je prvi porod trajao predugo.tridesetri prvotno napisa
na zalost, moja babica to vjerovatno nije ucila u skoli
pa mi je zapravo najgore u svemu tome bilo sto mi tada nisu dali nimalo podrske, vec se otprilike izderavali na mene. tad me obuzeo neki osjecaj panike povezan s malodusjem...i to mi je sa cijelog poroda ostao u najgorem sjecanju, taj osjecaj nemoci. ali samo zbog neljubaznog doktora i jos gore babice.
Ali npr. to što kažeš za babicu i moja se isto izderala na mene kad sam rekla da ne mogu, da mi daju nešto tj. još nešto protiv bolova jer ću se onesvjestit..., ali njene upute izrečene povišenim tonom su me nekako vratile u normalu (inače ne trpim da mi se neko izderava), možda bi mi i pljuska tada dobro došla, jer da mi je u tom trenutku tepala ili me tješila, mislim da bi ja nju ispljuskala, eto.. kako smo svi različiti i različito reagiramo.
kuzim sto mislis, mozda rodilji taj malo agresivniji pristup ponekad moze i pomoci ali u mom slucaju nije bila ta situacija. bilo je ocito da babica nije imala nikakve dobro namjere, nego je naprosto bezobrazna po prirodi.
ja nisam ni trazila nesto protiv bolova, nego sam rekla "da ne mogu" u smislu da ne mogu lezati na ledjima i radjat, i da uvaze da imam strahovit nagon za tiskanjem koji ne mogu suzdrzat, sto se kasnije pokazalo da sam imala pravo, ali eto njima se sprdnulo da ja necu bas sad roditi, nego nekad kasnije kad bi njima bilo zgodnije...
problem je u tome sto meni babica nije davala nikakve upute, nego kad sam viknula da ne mogu, ona je hladno i bezobrazno rekla "ah gospodjo ako vi ne mozete, ja ne znam ko ce umjesto vas roditi". mislim stvarno...
Sjećam se toga, samo na jednom porodu imala sam taj period ludila. Doktor je nešto govorio, odjednom je počeo vikati moje ime, a ja ga vjerojatno uoće nisam čula niti razumjela. Ali onda me MM zazvao i ja sam došla sebi. Porod je i završio tako što ja nisam iz ne znam kojeg razloga čula doktorove upute, već je MM sve to ponavljao, a ja sam kao začarana čula samo njegov glas.
Ja sam bila u vrlo cudnom stanju svijesti cijelo vrijeme s pocetkom jacih trudova.. ali ne u smislu da bi vikala ili nesto govorila, nego neko onako prilicno "hi" stanje... Ne znam da li za to pitas... A nekih se detalja s poroda uopce ne sjecam, kao npr. da su se babice izmjenile i da bebu nije izvukla ona koju sam ja mislila da je i da mi je doktor drzao lijevu nogu. Tek sam na slici skuzila..
Ne znam sad da li si na to mislila... Ludilo se moze manifestirati na razne nacine... kod mene je to izgledalo tako... izmedju trudova sam se smjesila i bila skroz cool (do posljednjih sat i pol.. tu su me pokusali nasmijati, ali sam ostala mrka)..
Liam zove... bok..
mene je ludilo zaobišlo. bila sam nekak skroz svjesna i pribrana cijelo vrijeme. nekih 15-tak min prije izgona su mi se trudovi pretvorili u užasnu tresavicu, kao da su me prištekali na struju pa mi je tiskanje u početku išlo malo teže jer nisam mogla napeti mišiće od tog treskanja.
Meni se ništa od tog malodušja nije dogodilo. Samo jedan čudan efekt pri prvom porodu. Kad je bila faza izgona, meni se činilo da to traje pa bar jedno 30 minuta, a trajalo je minutu dvije. Dilatacija vremena, ne sjećam se svjetlosti, prostora, zvukova ni okružja..samo neki osvijetljeni mrak kao da ronim u moru....i onda su mi položili bebu na prsa..krasno
tranzicija definitivno
neke cure kazu da to nisu osjetile, ali meni je to bilo kad sam mislila da vise necu moci suzdrzavati od tiskanja, da necu izdrzati porod. Rekla sam MM-u nek ih ide vran trazit, jer ja vise ne mogu.
Mislim da se pisalo o tranziciji na jednom topicu nedavno, pa pogledaj
Meni je bilo skoro ko Ivonni. Pred sami kraj imala sam osjećaj da slijedeći trud (bili su jedan za drugim skoro bez prekida) neću izdržati i da ću se onesvjestiti, ali tada je nastupio silan nagon za tiskanjem. MM sam rekla neka trči po nekoga jer ja moram tiskati. Kada se ekipa skupila odmah sam nekak došla k sebi jer su svi bili smireni i ohrabrivali me, skoncentrirala se i skupila snagu za kraj.
Prvi porodjaj mi je bio polako i sve sam dobro podnela. Trudovi su bili školski, nijednom nije bilo panike, ni ničega. Sin mi je bio 4kg težak i 53 dugačak. Drugi porodjaj je bio mnogo dramatičniji. Mnogo je bilo teže, mada je ćerka bila manja, ali je nepravilno postavila glavicu, pa su bolovi bili neizdrživi. Sećam se samo sebe, kako ležim u nekom položaju na boku i neprekidno izgovaram ime mog starijeg deteta i govorim sebi "ne mogu više, ne mogu više..."A uopšte nisam sklona panici. Malo mi je bilo lakše kad je došlo do samog izgona, ali su i ti trudovi boleli zbog tog nepravilnog položaja glave.
Ja sam prvi porod imala sa svojim prirodnim trudovima. Mislim da su mi dali nešto protiv bolova, ja se smjestila na lijevi bok i samo mi se strašno spavalo, pa se ni dnas nekih stvari ne sjećam. Trudovi koji su dolazili su me održavali budnom. Kad je stvar konačno krenula, rodila sam u tri jaka truda i tiskanja i sjećam se da sam samo vrisnula: "Pa dobro kad bu te me rezali?" Na to se i doktorica nasmijala i kaže upravo jesam. To je bilo usred truda i tiskanja, a ja to uopće nisam osjetila. Kad je mali izašao skroz van, osjetila sam da mi je još nešto kakice iz crijeva izašlo i onda sam samo počela: "Joj oprostite, žao mi je !" A oni meni na to da je to savim normalno i da se nemam zašto ispričavat. A ja guska fakat nisam znala sve to jer to u nijednoj knjizi nije pisalo, niti mi je to ikada itko rekao. :/
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom