 |
|||
Draga Amondi,
citam postove, ali ne ukljucujem se cseto. Zelim vam svu srecu i puno strpljenja. I ponovila bi ono sto je netko vec napisao. Ne zaboravirte na sebe. Ja imam zahtjevno dijete, puno manje pa opet zaboravim na sebe.
Mene zanima kako je taj psihijatar bio izvrstan po tebi, kako mu je pristupio?
Ako stignes napisi...
Hvala vam svima na komentarima i podrsci.
Da, sad je lakse otkako je skola zavrsila. Nema skolskih zahtjeva, nema ganjanja gradiva, zadaca. Obojica su dobro prosli sto se tice uspjeha (iako, mi ne ganjamo nikakve ocjene), prosli su s 4, iako su starijem sinu poklonjene dvije zakljucene dvojke (iz aviona se vidi da to nije bilo za prolaz, ali eto..). Kako bilo, evo ih sad u drugom problemu, a taj problem se zove dosadaVjerujem da je tako vecini djece pa eto nisu niti oni izuzetak
Sve je ok dok su im mobiteli u rukama; kad istekne vrijeme za ekrane na dnevnoj razini ne znaju kaj bi od sebe. Dosta su vani, ali dan je i dalje predug, a dosada neizbjezna.
Sredinom mjeseca idemo na obiteljsko putovanje van Hrvatske; zeljeli smo jos s njima nekuda dok jos zele ici s nama, jer budimo realni, oni su sad u dobi kad su im vrsnjaci top, a mi roditelji ziva dosadaPotpuno razumijem, jer i ja sam bila takva.
Jos cekamo da se muz i ja rijesimo svojih poslovnih (citaj skolskih) obveza, s obzirom da radimo oboje u skoli (ne, za nas obveze jos nisu gotove kako mnogi misle) i da se konacno skroz mozemo opustiti i uzivati u zajednickom vremenu.
Tocno sutra je nas 7 dođendan, 7 godina otkako smo postali bogatiji za dva djecaka znatizeljnih ociju i zeljnih ljubavi i paznje7 godina! Vrijeme zaista leti!
Posljednje uređivanje od Amondi : 02.07.2023. at 20:36
Hvala!pepka prvotno napisa
Sto se psihijatra tice, nama se svidio jer je bio direktan, odrijesit, jasan, nije podilazio djetetu, cvrstog stava i granica. Tocno je objasnio djetetu sto i kako, koje su mogucnosti, a sve u odlicnom balansu, nazovimo strogog pristupa i razumijevanja za problematiku. Ne znam kako bih bolje objasnila.
Sretan vam dođendan!
sretan
Posljednje uređivanje od jelena.O : 03.07.2023. at 14:58
Čestitam!Hvala vam svima na komentarima i podrsci.
Da, sad je lakse otkako je skola zavrsila. Nema skolskih zahtjeva, nema ganjanja gradiva, zadaca. Obojica su dobro prosli sto se tice uspjeha (iako, mi ne ganjamo nikakve ocjene), prosli su s 4, iako su starijem sinu poklonjene dvije zakljucene dvojke (iz aviona se vidi da to nije bilo za prolaz, ali eto..). Kako bilo, evo ih sad u drugom problemu, a taj problem se zove dosada
Sredinom mjeseca idemo na obiteljsko putovanje van Hrvatske; zeljeli smo jos s njima nekuda dok jos zele ici s nama, jer budimo realni, oni su sad u dobi kad su im vrsnjaci top, a mi roditelji ziva dosada
Jos cekamo da se muz i ja rijesimo svojih poslovnih (citaj skolskih) obveza, s obzirom da radimo oboje u skoli (ne, za nas obveze jos nisu gotove kako mnogi misle) i da se konacno skroz mozemo opustiti i uzivati u zajednickom vremenu.
Tocno sutra je nas 7 dođendan, 7 godina otkako smo postali bogatiji za dva djecaka znatizeljnih ociju i zeljnih ljubavi i paznje
Kad se sjedim svojih dečki, u toj dobi ljeta su bila najgora noćna mora. Skoro tri mjeseca praznog hoda... Trebalo je dosta mašte i kreativnosti za popunjavanje ljeta.
Imaju li smisla za neke radove rukama? Vole li kopati po zemlji? Imate li priliku za to? Mi imamo vikendicu koja je raj za poljoprivredne početnike. Moj mlađi je dobar u tome, orezivanju granja, košnji trave i slično, jedino mi je upropastio puno škara za granje (ljevak je pa ih stisne u kontra smjeru)... Stariji je dežuran za ispumpavanje vode iz šahta, čišćenje i rastavljanje kosilice i slično - svaki prema afinitetima.
Još ideja: rad s drvom - rezbarski luk, čavli, čekić, pila, turpija... Najbolje ono čime se i roditelji u slobodno vrijeme bave i o čemu nešto znaju. Mogu uskočiti i drugi članovi obitelji. Mog mlađeg sina je deda učio vezati flaks na udicu.
Električna željeznica je mojima u višim razredima OŠ bila neiscrpni izvor zabave (još im je bilo zabavno, a mogli su slagati sami). Imali smo posuđenu garnituru koju smo kasnije vratili. Osim toga, Elektropionir (to još imamo, mm je to dobio u osnovnoj školi, a ima i sada za kupiti: https://www.grafocentar.hr/pokus-set...97921/product/)
Mikroskop imamo klasičan i digitalni koji se veže na računalo, imamo dva teleskopa (iako su nam se bolje pokazali u vikendici gdje nije toliko svjetlosno zagađenje), origami, izrada kućica od kartona (naravno, dok su bili mali mi smo im to radili, a kasnije su sami preuzeli), u vikendici imamo šator za dvoje koji je također bio odlična i dugotrajna zabava. Dok su bili mali - mi smo ga sastavljali, ali kasnije su sami preuzeli.
Pravi alat je isto korisna zabava - popravljanje bicikla, zamjena gume i zračnice, bušilica i električni odvijač itd... Za dečke dušu dalo. Zaboravih lemilicu, ali ne mogu se sjetiti kad smo im nabavili prvu. Zadnja je upravo krepala. (Offt. Spremam se mlađem sinu za rođendan nabaviti neku malo bolju lemilicu. On je radioamater, veselit će ga. )
Kuhanje i priprema hrane - to je isto korisna i zabavna aktivnost. Čišćenje kuće, krečenje, gletanje... Mi smo obično djecu u početku puštali da farbaju i gletaju u vikendici, a sad ravnopravno rade gdje god treba. Zabavno je i korisno.
Eto, probajte ponuditi nešto od toga. Ne očekuj u početku da će se zainteresirati na dulje vrijeme, ali nikad se ne zna - možda nešto od toga ispadne baš korisno.
Sretno i uživajte u odmoru.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 04.07.2023. at 14:43
Hvala na super idejama!
Na zalost, vikendicu nemamo, ali neke stvari su izvedive kad odemo kod dede i bake na selo. Zivimo inace u stanu s ne bas puno manevarskog prostora.
Hvala!Sretan vam dođendan!
Hvala!
Čovjek se uvijek prilagodi... Čak ni računalo nije najgore zlo za slobodno vrijeme (kaže mama dvojice klipana kojima je to postala struka
Moji su od malih nogu PowerPoint koristili kao sredstvo za učenje, a i danas je tako. Naši standardi nisu uvijek primjereni za mlađe generacije. Treba imati mjere.
Zaboravih napomenuti digitalnu kameru s kojom je mm snimao dječje vrtićke i školske priredbe i koncerte u glazbenoj školi - ta kineska jeftina igračka poslužila je mojim dečkima kao beskrajan izvor zabave: mlađi napravi kazališnu predstavu s lutkama, stariji mu osigura zvučnu kulisu i rasvjetu, sve to snimi, a onda se na računalu skupa zabavljaju montažom snimljenog materijala. Baš im je bilo dobro. Kad smo vidjeli koliko im se to sviđa, poslali smo ih na ljetne radionice Hrvatskog filmskog saveza na kojima su sudjelovali dok ih nisu prerasli . Ovogodišnja radionica upravo traje. Stavljam to samo kao primjer ljetnih aktivnosti: http://www.hfs.hr/radkralj_detail.aspx
S tih radionica imaju hrpu prijatelja s kojima i danas održavaju kontakt. S druge strane, dok su oni bili na radionici, mm i ja smo imali svoj tjedan bez djece
No, da tu ne prosipam pamet (uhvati me nostalgija i strah od starenja), svakako ćeš bolje znati što je tvojim dečkima zanimljivo. Ljeto prođe brzo. Odmarajte i uživajte!
Vrijeme leti. Zadnje moje pisanje bilo je prije gotovo godinu dana, a toliko toga se dogodilo.
Protekla godina je bila izuzetno teška, izazovna, zahtjevna. Pubertet je na velika vrata ušao u živote naših klinaca. Znali smo da će biti teško, ali baš tako teško nismo se niti u snu nadali. U ovih godinu dana mlađi sin dva puta je bio hospitaliziran zbog izuzetno agresivnih ispada prema bratu, meni, mužu i stvarima. Toliko da smo bili prisiljeni zvati hitnu i policiju jer ga nismo mogli zaustaviti. Naizgled, ništa posebno se nije bio direktan povod no sina je to okinulo na tisuću razina. Nisam psihijatar no ovako, meni laiku rekla bih da polako izlaze van sve sinove frustracije, potisnute traume kojima se zapravo nitko stručan ne bavi bez obzira što redovito idemo kod psihologa i psihijatra (ako se redovito može nazvati jednom u mjesec i pol). Pretpostavljam da se traume moraju proraditi prije ili kasnije, no kad te one onemogućavaju u svakodnevnom životu potrebno je intenzivno baviti se njima. Skrenula sam pozornost stručnjacima kod kojih idemo pa se nadam da će se po tom pitanju prorađivanja nešto pomaknuti unaprijed.
Uglavnom, iscrpljeni smo i muž i ja, sreća pa škola uskoro završava pa će barem na neko vrijeme to biti briga manje jer mlađem sinu i škola je tlaka. Kako bilo...nije ovo pisanje kako bih kukala. Želim održati temu živom i možda ovim pisanjem (pri)pomoći nekome. Divno je biti roditelj, ali mislim da se premalo piše i govori o drugoj strani roditeljstva. A potrebno je govoriti. Ako ništa barem iz razloga da se ne osjećamo sami u svojim borbama i da čitajući kako nije sve idealno sami sebi kažemo: pa i drugima je tako, nisam jedina.
Pozdrav svima!
Ps. možemo mi to
Draga Amondi, tako mi je zao zbog svega sta prolazite
Nadam se da postoji neki sustav hitne psihijatrijske pomoci djetetu nakon takve epizode i nakon bolnice. Čini mi se da bi dijete trebalo ici puno cesce dok traje ovakvo stanje.
Jel bi bilo izvedivo dijete odvest privatno psihijatru koji se bavi djecom?
Jer ako je dijete u sustavu preko uputnice, bojim se da je samo ko na traci, da ne ulaze dublje u problem i djecje traume jer ne mogu vjerovat da se trenutni strucnjaci kod kojih je dijet, ne bave time (kako si rekla).
To mi je bas onako red flag da mozda treba druge strucnjake.:/
Sretno vam bilo!
Posljednje uređivanje od Lili75 : 13.06.2024. at 15:40
Čitala sam negdje da Hrvatska ima 55 dječjih psihijatara, a optimalno bi bilo da ih ima 120.
Četiri županije nemaju nijednog dječjeg psihijatra.
Ja bih imala preporuku, je da se čeka (al opet bolje i 5 mj nego nikako), al čini mi se da ova situacija zahtijeva ozbiljan i učestao psihijatrijski tretman, da tu nema prepuštanja takvim stručnjacima koji ne ulaze dublje u problematiku prema Amondinim riječima.
Amondi, jel vi kao roditelji idete psihologu? Što zbog podrške, što zbog savjetovanja kako se ponašati u takvim situacijama, da vam pruži i neku drugu perspektivu, moguće da i vi negdje griješite u pristupu, kao uostalom i svi mi. Vjerujem da bi vam to olakšalo.
Amondi
Očito ste i vi svjesni da je dinamika posjeta psihijatru prespora. Nitko vise ne ocekuje podrsku javnog zdravstva, niti napredak u Ministarstvu socijalne skrbi, koje paradoksalno u nazivu ima i "obitelj". Dok se politika i ministarstva bave populistickim temama, ljudi kojima uistinu treba podrska ostaju sami u svojoj borbi. Eto, osobno ne bih ocekivala od drzave nikakvu pomoc. Podsjeća me nasa socijalna drzava na Faniku Canjeg i šivaću mašinu u Glembajevima. Napredak ne ocekujem. Ministar je jedan od balavaca iz Mladeži s nikakvim radnim iskustvom. Ne bih htjela sad tvoju temu zagaditi. Osjecam se potpuno nemocno i boli me sto vam je tesko.
Sto kaze lili -.jedino mi se cini privatno kao mogucnost.
Sretno!
I to samo ako nađeš nekoga s kim će dijete kliknuti (jer ne mora kliknuti) i, naravno, ako možeš plaćati sat terapije 70-80 € puta dvoje djece, pa tako svaki tjedan.
Meni se čini hitnijim slučaj s hospitaliziranim djetetom.
Pa da ide i dva puta mjesečno, ako je dobar stručnjak, vjerujem da bi terapija bila višestruko učinkovitija nego ovo sa stručnjakom koji se ne bavi djetetovim traumama. Pitam se na šta ode onda tih sat vremena terapije, izgubljeno vrijeme ako djetetu ne pomaže.
Dragi svi,
prošlo je (opet) puno vremena od mog zadnjeg pisanja. Nekako bih voljela temu drzati zivom jer sigurno ima uvijek onih koji citaju ove postove. Zato se i vracam kako bih podijelila nasa iskustva.
Unatrag 6 mjeseci dogodilo se puno toga; i lijepog i manje lijepog. Tik pred ljeto imali smo gubitke dragih ljudi sto je svakako utjecalo na nasu obiteljsku dinamiku. Nekako smo i to prebrodili, ali rane jos uvijek vidamo.
Ljeto je proslo relativno mirno, klinci su isli na organizirano ljetovanje, a za to vrijeme muz i ja uspjeli smo odvojiti vrijeme za sebe. Kao da smo znali da ce nam trebati (ekstra) snaga za sve sto nas ceka na jesen. S pocetkom nove skolske godine (klinci su nam sad 7. i 8. razred) poceli su i problemi sad sa starijim sinom koji je (nama se cini kao preko noci iako zasigurno nije tako) postao verbalno agresivan. Nekako smo to pripisivali pubrtetu i hormonima (dio zaista i mozemo) no ubrzo nam je postalo jasno da se iza valja nesto puno vece. Prvo je direktno sudjelovao u incidentu u skoli u odnosu na jednog ucenika. Nakon toga isti tjedan mislio je da ce nedolaskom kuci nakon skole rijesiti problem. Brzom reakcijom skole i nas roditelja (recimo na vrijeme) uspjeli smo ga sprijeciti da ne napravi neku glupost. U toj nasoj muci i jadu i šokiranosti, nismo znali sto bismo pa smo ga odveli u Kukuljevicevu. Nismo imali neka ocekivanja, s njim se porazgovaralo, kao i sa nama, nisu ga zadrzali (zapravo nije bilo niti potrebe). Sad kad gledam unatrag, odlazak tamo bila je kao neka slamka spasa u koju zapravo nismo bas vjerovali. Dva tjedna nakon, hitno su nas zvali iz skole. Nismo niti sanjali sto ce nas docekati. Nakon prve recenice strucne suradnice: zvali smo vas jer vas sin ima ozljede po rukama (koje si je sam nanio), kao da sam se odvojila od svog tijela. Hitna, opet Kukuljeviceva, hospitalizacija. Sve mi je u magli. Cak i sad kad ovo pisem…toliko smo muz i ja ostali ušokirani svime. 15-ti rodjendan proveo je tamo gdje zapravo, po nasem dubokom uvjerenju i osjecaju ne pripada…Na zalost, strah da opet nesto ne napravi natjerao nas je da pristanemo na ostanak. Dobio je terapiju (nije da smo presretni zbog toga) i (po nama) divnu psihijatricu koja je, igrom slucaja “vodila” i mladjeg sina kad je prije godinu dana bio hospitaliziran.
Nakon tjedan dana otpustili su ga. Na zalost, za par dana ponovio je. Opet Kukuljeviceva, razgovor sa psihijatricom (i koje li srece/slucajnosti) bas onom s kojom je vec razgovarao u vise navrata za vrijeme boravka na odjelu. Ovaj put nismo pristali da ostane. Opet razgovor, muz i ja kao u nekom paralelnom svemiru ne vjerujemo da se sve ovo dogadja. Dolazak kuci, razgovor, emocije koje nas preplavljuju, strah, briga. Miks svega.
I evo nas danas ovdje, sve je naizgled opet mirno, ali znamo da je sve na staklenim nogama. I tako krhko i nepredvidivo. Puno razgovaramo, ponekad ide teze, ponekad lakse, no strah koji se uvukao u nas ne jenjava.
U potrazi smo za dobrim psihijatrom koji ima iskustva u terapiji s posvojenom djecom koja svoje traume i rane iz djetinjstva ne znaju i ne mogu sama zalijeciti. Voljeli bismo da su nasa ljubav, briga, razgovori i toplina doma dovoljni.
Na zalost nisu.
Ne gubimo nadu, jer ako nju izgubimo to nikako nece biti dobro. Za nikoga, a najvise nece biti dobro za nasu djecu koju smo prije vise od 8 godina rodili iz nasih srca.
Draga Amondi, od srca vam želim da nekako uspijete pomoći sinu!
Draga Amondi, samo šaljem podršku. Radite najbolje što možete, ali teško je zaliječiti rane koje su djeca dobila u ranoj dobi. Od srca želim da uspijete i da se sav ogroman trud na kraju ipak isplati. Sretno!
Amondi , zelim vam da izgurate ovaj 8 razred bez hospitalizacije.
Nadam se da ce izlazak iz osnovne skole donjeti olaksanje, taj pritisak je cesto poguban za djecu kojoj ucenje ne ide glatko.
Draga Amondi, jos je jedno dugo polugodište ispred vas do kraja 8. razreda. Držim fige da prođe bez hospitalizacije. Vjerojatno će vam trebati i pomoć za kakva zanimanja da ga pokušate usmjeriti. Baš mi je teško čitati kako niti ne spominjes da bi vama kao roditeljima trebala psihološka pomoć. Vjerujem da ne znaš kako bi to uopce ubacila u raspored. Ne znam jeste li vjernici i jeste li se pokusali obratiti caritasu i oni imaju nekakva psiholoska savjetovanja za obitelji u krizi. Nadilazi li vasa situacija njihove kompetencije, ne znam. Ne znam zapravo nista o tome kako rade, uopce nisam vjernik. Samo razmisljam gdje biste se jos mozda mogli obratiti, a shvatila sam da imaju svoj paralelni sustav socijalne skrbi. Mozda bi vam kao obitelji mogli barem malo pomoći.
https://www.czn.hr/karitativni-rad/o...savjetovaliste
Šaljem veliki zagrljaj i držim fige da stanete na čvršće noge.
Draga Amondi, teško za čitati, a isto tako vidi se koliko se borite i dajete za svoju djecu.
Jelena daje dobar savjet, vama defintivno treba psihološka pomoć za ovakvu trenutnu situaciju.
Držim vam fige da ostatak osnovne škole prođe što bezbolnije za djecu i vas i da pronađete stručnjaka koji će im znati pomoći!
Znam da to nije nikakva utjeha, ali samo sam htjela nadodati da se nažalost takvi problemi javljaju i u djece koja nisu posvojena, dakle u obiteljima u kojima su djeca i roditelji krvno vezani.
Tako da nemojte sebi niti u jednom trenutku predbacivati jer dajete više od većine roditelja i obitelji.
Posljednje uređivanje od Vrijeska : 30.12.2024. at 11:16
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
