Još jedan zajednički dan je iza nas. Danas je naše starije dijete imalo završnu priredbu u vrtiću i mi smo, naravno, bili tamo. Po njegovoj želji i želji udomitelja i naravno našoj. I opet..neopisiv osjećaj. Mlađi nas je stalno držao za ruku, hodajući između muža i mene dok smo opet svi troje hodali usporedo s povorkom mališana među kojima je bio i stariji

Ne znam koliko smo fotki poslikali jer zapravo im i na taj način stvaramo uspomene. Još uvijek nam se čini da sanjamo iako polako postajemo svjesni da naša dječica smo što nisu stigla u naš dom
