Amondi prvotno napisa
I opet, nisam dugo pisala. Prošlo je više od 6 mjeseci. Nekako bih voljela ovaj post držati živim, možda nekome pomogne, utješi ga, pomogne donijeti neke odluke.
Ponovno se svašta izdogađalo od zadnjeg pisanja, stariji sin bio je na opservaciji koja nije pokazala neke otklone u ponašanju, sve to poklopilo se s početkom školske godine (1. razred srednje, nova škola, novo sve), bilo je izazovno, ali nekako smo i to pregurali. Dogodile su se još neke ne baš lijepe stvari no one su možda za ne pisati ovdje koliko god da sam u svim pisanjima uvijek bila transparentna, ne znam smijem li uopće pisati ovako javno i o tome. Ugl. borba svaki dan, srednja škola je sama po sebi izazov (nakon osnovne), sin se uglavnom ne drži dogovora, ne dolazi na vrijeme kući, ostaje poslije škole (ne baš pola sata duže nego i puno više), kada i ima neku posljedicu (npr. kao ovaj vikend kada smo mu uskratili mobitel), onda s nama ne razgovara, ljut je jer eto ima neko ograničenje, mi se propitujemo jesmo li trebali reagirati nakon što tjednima krši dogovore i čini mi se kao da se vrtimo u začaranom krugu iz kojeg ne vidimo izlaz. Ako ništa, cijela ta situacija sa starijim sinom pokazala nam je koliko suprug i ja imamo čvrst odnos i koliko smo jedno drugom podrška jer ovakve situacije ozbiljno narušavaju obiteljsku dinamiku htjeli ne htjeli i zaista treba sve to zajednički izdržati i opstati.
Ono što nekako sve više izlazi na površinu je bolna činjenica da se stariji sin nije zapravo povezao s nama (što sad i otvoreno komunicira; ipak je na pragu 16.-te godine). Sva naša ljubav, nastojanja, borba, razumijevanje, naprosto (očito) nije bilo dovoljno da nas on prihvati, ne kao ljude koji se o njemu brinu, nego kao svoje roditelje koji ga bezuvjetno vole i žele izvesti na pravi put. Ostaje nam nada da će jednom, kada bude odrastao, shvatiti i prihvatiti. Nada ipak zadnja umire, zar ne?
Odgovori s citatom