Sreća neopisiva
Evo, po preporuci jedne članice, otvaram novi post kako bih s vama podijelila naše iskustvo i put vezano za posvojenje.
Nismo dugo u svemu ovome. Kažem nismo dugo, jer čitajući iskustva ovdje, vidim da ima puno onih koji već duže vrijeme čekaju da konačno postanu roditelji.
Mi ne čekamo dugo, iako smo se i na to psihički pripremili (koliko je to uopće moguće). Nismo imali veza. Poziv se naprosto dogodio.
Naša priča krenula je prošle godine u 6.mjesecu. Naoružali smo se strpljenjem i optimizmom te hrabro krenuli u ostvarenje svog cilja: postati roditeljima.
Nakon dobivanja suglasnosti našeg Centra u kojem smo prošli testiranja i razgovore i posjeta soc.radnice našem stanu u kojem živimo (koji btw. nije baš velik, ali dovoljan za dijete/djecu), počeli smo slati zamolbe (poštom). Na sve Centre u RH. Ako me pitate kakva je bila ta zamolba; u svakom slučaju iskrena, s nekoliko naših fotki. Zamolbi u prilog išle su i preporuke naših bliskih prijatelja. Ništa pretjerano, a opet, nadali smo se, dovoljno za TAJ poziv.
Nakon što smo poslali zamolbe, pričekali smo dva-tri tjedna te počeli zvati Centre kako bismo provjerili jesu li zamolbe stigle. Nama se to pokazalo kao odličan razlog zašto zovemo ("Dobar dan, mogu li molim vas razgovarati s nekim, a vezano za posvojenje?", prespajanje, "Dobar dan, pri telefonu ta i ta, zovem vezano za posvojenje, odn. zanima me jeste li zaprimili našu zamolbu?"). U većini slučajeva, nakon tog pitanja, razgovor se nastavio s još par rečenica, a završio zamolbom da zabilježe da smo zvali. I tako svaki tjedan, svaki mjesec. Do prije mjesec i pol dana kada smo sve ponovili, ali ovaj put mailom sa svim prilozima. U međuvremenu dolazili su (negativni) odgovori poštom, rastuži te no ideš dalje. Prošli smo i školicu koja nas je, vjerujemo, vrlo dobro pripremila za ono što nas čeka.
Nedugo nakon ponovljenog slanja zamolbe mailom svim centrima (za što nam je trebalo jedno popodne)... Jutro, pola 9, zvoni mužev mob. Već po njegovim odgovorima i tonu shvaćam da zovu iz jednog od Centara; dvoje djece (braća), ne bi ih nikako razdvajali, jesmo li zainteresirani. Kako ne bismo bili?! Naravno da jesmo! Za dva dana već smo bili u Centru. Super dojmovi, razgovor je protekao glatko, soc.radnica nam je dala gomilu informacija o djeci, sve je odmah na prvu bilo transparentno. Ok, javite nam kroz tjedan dana želite li vidjeti/upoznati dječicu. Znali smo da želimo čim smo izašli iz njenog ureda. Ipak, pričekali smo par dana te joj javili da ih želimo vidjeti. Dogovorili smo susret. Ne moram posebno naglašavati da niti sama ne znam kako smo uspijevali funkcionirati u dane do TOG dana.
Dolazak k njima, u pratnji soc.radnice i psihologa; miceki su nas već čekali u dvorištu. Nikad neću zaboraviti ta dva para očiju kako su nas radoznalo i pomalo sramežljivo promatrala...ravno minutuVeć sljedeći trenutak imali su nam potrebu pokazati svaki dio dvorišta, što sve znaju. Prebrzo je prošlo gotovo dva sata. I za njih i za nas.
I nakon tog susreta..imali smo vremena odlučiti želimo li nastaviti s viđanjem djece. Naravno da smo odgovor znali već na odlasku. Ipak, pričekali smo par dana i javili joj naš pozitivan odgovor. Uslijedio je dogovor za sljedeći susret koji će biti kroz dva dana i totalno smo izbezumljeni od sreće.
Znam da sam bila duga...ali jednostavno nije moglo kraće
Vjerujem da će biti još puno toga za napisati...i ako dozvolite..dijelit ću ovdje s vama našu sreću, strahove, dileme (ako ih bude).. Također bih voljela čuti priče vas koji ste otprilike u istoj fazi kao i mi, kao i iskustva onih koji su to prošli.
Svima koji čekaju TAJ poziv želim sreću!
POZZ svima!
 |
|||
Odgovori s citatom
Lili75 prvotno napisa
). Tek nam je bio drugi susret, a nama se svima činilo kao da se već dugo poznajemo. Nije li to divno? 
