Ja sam prva 2-3 mjeseca života imala jedno ime. Onda je mama uspjela nagovoriti tatu da potpiše da mi promijeni kako je ona htjela da se zovem, al je teta (tatina sestra) na krštenju nametnula svoju želju. Čitav život me sve tete i bratići (i s mamine i tatine strane) zovu kako sam se zvala samo 2-3 mj, a u vrtiću i školi znaju samo moje novo ime. Sjećam se kakav mi je neugodnjak bio kad me bratić prozvao starim imenom, a školski kolega ostao paf: kako te on to zove? Meni je to bio totalni blam. Bila sam crvena ko lampica. Svi su me nagovarali kad postanem punoljetna da vratim staro ime. Nije mi padalo na pamet, mama je odabrala ljepše ime!
Sjećam se i anegdote kad smo u osnovnoj trebali napisati ime oca i majke. Ja sam rekla da ne znam kak mi se zove tata. Svi su prasnuli u smijeh, a ja pokunjeno rekla: ne znam je li Tomo, Tomica ili Tomislav? Službeno je Tomo iako su ga zvali svim navedenim.
Bakino pravo ime sam saznala tek kad je umrla. Svi su ju zvali Jana, a ona je Ana.
Moja frendica je htjela nazvati kćer Katarina, al je odustala jer se bojala da će ju svakak zvati. Muževa strina je dala kćeri ime Katarina i kad su krenuli s Kata, Kate, Katica... rekla je odlučno: Ona je Katarina. I svi je tak zovu!

Ako ti sinko ima tako čvrst i jak stav da želi promijeniti ime, ja bi mu promijenila ako će ga to činiti sretnijim. Mislim da to nije neki bezazelen razlog. Očito postoji neki, al ti ga za sad ne želi reći. Bude jednog dana.