U rijetko slobodnim trenucima, evo odvajam malo vremena kako bih vam s vremena na vrijeme prenosila iskustva nas, novopečenih roditelja.
Prolazi 11-ti dan otkako su naša dječica došla k nama zauvijek. Uhvatili smo ritam; srećom i MM i ja smo oboje kod kuće (prosvjetari smo) što je odlično jer oboje jednako možemo sudjelovati u ovom prvom periodu privikavanja i povezivanja. Generalno...lijepo nam je. Dvoje su, dečki su pa je i nešto zahtjevnije. Odgojiti djecu je ogroman i odgovoran zadatak nas roditelja. Kao prosvjetar, prije roditeljstva, znala sam to, onako na teorijskoj razini, a sad tek u potpunosti svjesna koliku odgovornost MM i ja imamo. Ali..nije nas strah! Živimo dan po dan, kako nešto dođe tako rješavamo, upoznajemo se međusobno, otkrivamo neke nove granice za koje smo mislil da ne postoje. No ništa , ali baš ništa se ne može usporediti s osjećajem kada iz tih dječjih usta čuješ MAMA i TATA.
Svi vi koji još čekate..znam da ste to čuli tisuću puta, ali zaista, zaista sva se borba s birkoracijom, neljubaznim tetama po Centrima, osjećajem bespomoćnosti, bezuspješnim telefonskim pozivima isplati, kada na kraju dobijete ta mala bića koja "samo" žele svoje roditelje i osjećaj sigurnosti zauvijek. Zato se borite, pišite, mejlajte, zovite..ne čekajte i ne odustajte!