Sreća neopisiva

[Amondi]

Nakon nekoliko dana od povratka iz Grada mladih, polako su poceli izlaziti neki dogadjaji na povrsinu. Kako je stariji (koji je bio u Gradu mladih) zatvoreniji tip, tako smo i informacije kako mu je bilo, sto mu se svidjalo, sto nije, je li se nesto dogodilo, dobivali na kapaljku. Dakle, ocito da su se pocele dogadjati stvari o kojima smo, kada smo polazili Adoptinu skolicu za posvojitelje, slusali. Tada nam se sve to cinilo jako daleko, a sada je sve tu; pocela su zadirkivanja djece, a on se s tim jednostavno ne zna i ne moze nositi pa ocito proradi psihosomatika.
Moram priznati da se dosta tesko s tim nosimo, a posebno kad osjetimo indiferentnost teta u vrticu (jer njima je sve to normalno). Ok, mozda za vecinu djece i je, ali nasa djeca ipak nose tesku prtljagu na svojim ledjima i tek trebaju odraditi hrpetinu toga sto ih "šamara" po svim frontovima.
Ipak, i ovo pisanje ovdje kao i razgovori s onima koji su ili prolazili ili prolaze slicno puno pomaze, dodje mi kao neka terapija. A i sva misljenja i savjeti uvijek su vrlo ljekoviti.
Zato hvala sto citate i pisete svoje komentare i iskustva..meni zaista to pomaze.