Sreća neopisiva

[Peterlin]

Nakon nekoliko dana od povratka iz Grada mladih, polako su poceli izlaziti neki dogadjaji na povrsinu. Kako je stariji (koji je bio u Gradu mladih) zatvoreniji tip, tako smo i informacije kako mu je bilo, sto mu se svidjalo, sto nije, je li se nesto dogodilo, dobivali na kapaljku. Dakle, ocito da su se pocele dogadjati stvari o kojima smo, kada smo polazili Adoptinu skolicu za posvojitelje, slusali. Tada nam se sve to cinilo jako daleko, a sada je sve tu; pocela su zadirkivanja djece, a on se s tim jednostavno ne zna i ne moze nositi pa ocito proradi psihosomatika.
Moram priznati da se dosta tesko s tim nosimo, a posebno kad osjetimo indiferentnost teta u vrticu (jer njima je sve to normalno). Ok, mozda za vecinu djece i je, ali nasa djeca ipak nose tesku prtljagu na svojim ledjima i tek trebaju odraditi hrpetinu toga sto ih "šamara" po svim frontovima.
Ipak, i ovo pisanje ovdje kao i razgovori s onima koji su ili prolazili ili prolaze slicno puno pomaze, dodje mi kao neka terapija. A i sva misljenja i savjeti uvijek su vrlo ljekoviti.
Zato hvala sto citate i pisete svoje komentare i iskustva..meni zaista to pomaze.

Amondi, tete u vrtiću nisu dovoljne. Moraš tražiti razgovor sa stručnom službom - psihologom i pedagogom. Djeca koja su posvojena trebala bi imati poseban tretman (ne da oni to tako vide, nego da ODGAJATELJI znaju s čim se susreću i kako s tim izlaziti na kraj), a na tome treba raditi stručna služba zajedno s odgajateljima i senzibilizirati ostale klince (i roditelje - znaju sazvati tematski roditeljski sastanak) na to.

Što se tiče konkretnog savjeta kako da svojim dečkima objasniš tuđe grubosti - reci im (morat ćeš ponoviti 1000 puta, ali budi uporna) da to što im drugi ljudi i djeca govore ne kaže ništa o njima samima, ali zato kaže jako puno o osobi koja je to izgovorila. Poučiš ih da se od toga odmaknu, a dalje će s vremenom shvatiti sami. Moraš djeci doma davati punu potporu, a dio toga je i borba za njihova prava i jednak tretman u svakom trenutku. U našem starom vrtiću psihologica bi s odgajateljima napravila radionicu s temom "Super je biti različit" i oni bi se time bavili cijeli mjesec ili dulje, prema potrebi. Ne znam kako je sada jer ona je u mirovini, ali bratemili, PROBAJ PREDLOŽITI - najgore što se može dogoditi je NIŠTA. Ako se u vrtiću ništa ne napravi, vi ćete ipak za svoju djecu nešto učiniti jer oni će vidjeti da se za njih zalažete.

Inače, prosječna djeca su često gruba i okrutna. Nije to namjerno, to je nedostatak socijalnih vještina. Još ih nisu stigli naučiti. Govore sve što im padne na pamet jer nemaju licemjernih ograda kao odrasli. Treba u tome tražiti dobru stranu - bolje u lice nego iza leđa. Stvarno moraš raditi na tome da osnažiš svoje sinove da budu na to manje osjetljivi. Ništa drugo ne trebaš činiti nego svaki put se zalagati da ih sredina tretira kako treba. Nećeš uvijek uspjeti, ali oni će vidjeti da se trudiš. To je često dovoljno. Oni će brzo steći osjećaj da ih ne ostavljate na cjedilu, čak i kad ne uspijete promijeniti svijet.

Kad budeš imala lufta za literaturu, posudi si Put do dječjeg srca (Violet Oaklander) - ali vjerojatno znaš za tu knjigu. Tu imaš zgodnih uputa kako djecu rasteretiti od frustracija. Svi se s tim susreću, ne samo posvojena djeca. Sve što možemo učiniti da društvo postane bolje je odgojiti djecu kako treba i trajno, sustavno raditi na prepoznavanju njihovih posebnih potreba, koje imaju SVA djeca, ne samo posvojena, bolesna, stranci, ovakvi, onakvi.... Super je biti različit.

S druge strane - ova ekipa iz Adopta školice nek tebi i tm-u posluži kao mjesto gdje vi možete rješavati svoje brige i frustracije, među istomišljenicima. Dobro je to.

Sretno!