Konačno nađoh vremena kako bih se (opet) malo aktivirala pišući ovdje. Zapravo ne znam otkuda bih počela, odnosno gdje bih nastavila
Stariji sin završio je prvi razred s odličnim uspjehom. Nismo oko toga euforični iako nam je naravno to vrlo drago. Vidjet ćemo kako će sve dalje ići kada i zahtjevi postanu veći. Prvi razred ipak je jedno veliko privikavanje na školu i školske obveze, a imamo sreće da je njegov učitelj mišljenja kako djecu, sada na početku školovanja treba motivirati i dati im vjetar u krila kako bi kasnije bili uspješniji (nadamo se). Muku smo mučili s radom kod kuće; ništa mu se nije dalo, uvijek drame ako je trebalo nešto dovršiti, a Bože sačuvaj nešto provježbati prije testa. U školi druga priča, svim snagama trudio se pokazati u najboljem svjetlu, ali onda kod kuće pucanje po šavovima. Sve u svemu, vrlo iscrpljujuće za nas roditelje, a i njega.
Mladji na jesen kreće u školu i decidirano svima govori da on u školu ne želi Isto je nekoliko puta ponovio na razgovoru za školu. Razgovaramo s njim, pokušavamo ga laganini pripremiti na tu veliku promjenu no i to ide teško. Vrijeme će pokazati.
Moram reći, evo, nakon dvije godine otkako smo postali obitelj, polako izlazi van sve ono što je negdje duboko u njima bilo potisnuto. Nakon svake ne baš lijepe situacije s našom dječicom koje se događaju često, ponovno postanem bijesna na sustav koji dozvoljava da djeca venu u neadekvatnim, nepodržavajućim biološkim obiteljima ili domovima. I to ne mjesecima, nego godinama! Sramota! Svaki dan u lošoj obiteljskoj klimi, svaki dan koje je dijete provelo zanemareno od strane roditelja, ostavlja neizbrisive tragove koje onda, mi, PRAVI roditelji pokušavamo ublažiti. Nakon ove dvije godine postali smo svjesni kako neke njihove rane nikad nećemo moći zavidati, a svaki dan iznova postajemo svjesni koliko su naša djeca ranjena. I trudimo se, ali ponekad na zalost, nista ne pali.
Ne odustajemo, borimo se i nadamo da cemo jednog dana biti ponosni na to kako smo ih odgojili i uspjeli od njih napraviti dobre ljude.
Toliko od mene, za ovaj put. Baš sam pisala ono što mi je dolazilo u misli, u jednom dahu..
Svakako se javim brzo opet.