 |
|||
Amondi
znaš i sama da ne možete čarobnim štapićem sve popraviti, ali ipak sjeti se da je vrijeme koje su proveli kod vas još uvijek puno kraće od onog koje su proveli u neadekvatnim uvjetima
tragovi koji su ostavljeni u prvim godinama jesu donekle neizbrisivi, ali i vi ćete u njihovim mozgovima i dušama ostaviti puno novih (podržavajućih) tragova, pa će cijela slika s vremenom izgledati drugačije
Amondi, a niste uopće razmišljali o odgodi, posebice zbog svih okolnosti, prilagodbe i svega?Amondi prvotno napisa
Mladji na jesen kreće u školu i decidirano svima govori da on u školu ne želiIsto je nekoliko puta ponovio na razgovoru za školu. Razgovaramo s njim, pokušavamo ga laganini pripremiti na tu veliku promjenu no i to ide teško. Vrijeme će pokazati.
veliki X na tang.Amondi
znaš i sama da ne možete čarobnim štapićem sve popraviti, ali ipak sjeti se da je vrijeme koje su proveli kod vas još uvijek puno kraće od onog koje su proveli u neadekvatnim uvjetima
tragovi koji su ostavljeni u prvim godinama jesu donekle neizbrisivi, ali i vi ćete u njihovim mozgovima i dušama ostaviti puno novih (podržavajućih) tragova, pa će cijela slika s vremenom izgledati drugačije
Nažalost, neke rane koje posvojena djeca imaju nikada ne mogu zacijeliti i sva roditeljska ljubav i pažnja ovog svijeta neće moći napraviti dovoljno razlike. Možda je to teško čuti, ali istina je.
Ako djeca lažu, ako ne pokazivaju ljubav prema roditeljima ali su spremni zagrliti i poljubiti obične strance, ako su odlični manipulatori, ako su andjeli pred drugima, ali rijetko pred vama, ako su agresivni, ako opsjednuto žele biti u kontroli u svakoj situaciji, ako se često mnogo ljute i imaju izlijeve bijesa, ako ne osjećaju krivnju kad naprave nešto loše, ako se opiru zagrljajima ili bilo kakvom tješenje od strane roditelja....itd. onda tu treba specifična profesionalna pomoć i što ranije, to bolje. Sa takvim tretmanom zajedno sa roditeljskom ljubavlju, strpljenjem i ustrajanjem mnogo se može promijeniti na bolje.
Nadam se od srca da to nije to...želim vam svima mnogo sreće i ljubavi.
Djeca mogu imati više lica ko i svi ostali,moji su recimo van kuće uvijek najbolji,ili mene drugi lažu,doma nisu stalno mirne dušice
Naravno, nisu sva djeca ista, niti sve rane neizlječive, a predhodno se može odnositi na svu djecu, ne samo usvojenu.
Krivo sam se izrazila u početku.
Htjela sam samo reći da ako usvojena djeca imaju gore navedene probleme, to ne mora da znači da ne primaju dovoljno ljubavi i pažnje od roditelja. Možda su djeca imala mnogo teške živote u početku pa čvrsto vjeruju da se samo na sebe mogu osloniti, da će ih svi drugi eventualno ostaviti, te da moraju zaštititi sebe i svoje interese u svakoj situaciji, bilo pod koju cijenu.
Toliko od mene.
Emmie, pišeš o djeci koja nisu razvila privrženost prema roditeljima?
Nisam iz Amondinih postova iščitala baš toliku dramatičnost i nadam se da nije o tome riječ. Nama se dvije godine čine mnogo ali kao što je tangerina već napisala, to je puno manje od onog koliko su dječaci bili u lošim uvjetima. Oni privrženost još razvijaju i uče što je obitelj, ljubav i sigurnost.
Ja mislim da emmie samo piše u dobroj namjeri a čini mi se i s iskustvom.
Ja bih htjela dodati nesto vezano uz skolu, obaveze i odnos prema radu.
Moje oboje djece su vrlo privrzena nama, ali sa problemim u ucenju. Niti jedno od njih ne voli ucenje, a stariji je godinama izrazito burno odbijao svaku ideju izvrsavanja obaveza. Ne samo doma nego i u skoli. Toliko je bio.u otporu da je prvu godinu proveo sate u vikanju , bacanju sebe i stvari na pod i slicno da bi uopce sjeo za stol i napravio zadacu u trajanju od 5 minuta. Tako da su neke stvari i od karatera, a ne samo odgoja.
Jedino sto smo mi roditelji uspjeli usaditi, a to se vidi tek sad u prvom srednje jest cinjenica da ce on ipak odraditi minimalno barem za prolaz kad zagusti. Ali vise od toga nikad nismo od njega dobili jedino ako je bas imao silni interes za neku temu. Jednostavne logike nagrade i kazne nikad nisu imale ucinka na bilo kakvu vrstu njegove unutarnje motivacije.
Tako da vjerujem da je tesko odvojiti svoje misljenje o djetetu izvan skolskog sustava i uspjeha ali nekad treba i to probati. Slika moze biti drugacija.
Posljednje uređivanje od sirius : 17.07.2018. at 05:54
Hvala ti na savjetima i misljenju. I ja se slazem da dijete preko ljeta ipak lagano treba kroz igru nesto raditi i nastojimo da to tako i bude. Hvala i na preporuci na Sebran; iskreno, prvi put za to cujem i cim zavrsim s pisanjem ovdje, instalirat cu ga na laptop i odmah danas ponuditi klincima.
I mi mislimo da je na kraju svega, ljubav odgovor za sve koliko god se to nekad cinilo drugacije.
Znam da nema carobnog stapica iako bi nam on nekad uvelike olaksao puno togaAmondi
znaš i sama da ne možete čarobnim štapićem sve popraviti, ali ipak sjeti se da je vrijeme koje su proveli kod vas još uvijek puno kraće od onog koje su proveli u neadekvatnim uvjetima
tragovi koji su ostavljeni u prvim godinama jesu donekle neizbrisivi, ali i vi ćete u njihovim mozgovima i dušama ostaviti puno novih (podržavajućih) tragova, pa će cijela slika s vremenom izgledati drugačije
Cvrsto vjerujemo da cemo rezultate nase bezuvjetne ljubavi i odgoja u koji puno ulazemo, jednog dana i vidjeti.
Posljednje uređivanje od Amondi : 30.07.2018. at 16:09
[QUOTE=Lili75;3053327]Amondi, a niste uopće razmišljali o odgodi, posebice zbog svih okolnosti, prilagodbe i svega?
Mladji je vec prosle godine imao odgodu. Ove godine MORA u skolu. Odgodu vise dobiti ne mozemo sve i da hocemo, a i ne bi zaista imalo smisla da sa gotovo 9 godina sljedece godine krene u prvi razred.
Mi smo optimisti, iako nam njegovo ponasanje i nacin funkcioniranja trenutno ne idu u prilog nasem optimizmu. Vidjet cemo na jesen.
Mladji je vec prosle godine imao odgodu. Ove godine MORA u skolu. Odgodu vise dobiti ne mozemo sve i da hocemo, a i ne bi zaista imalo smisla da sa gotovo 9 godina sljedece godine krene u prvi razred.
Mi smo optimisti, iako nam njegovo ponasanje i nacin funkcioniranja trenutno ne idu u prilog nasem optimizmu. Vidjet cemo na jesen.
Sirius, kako ste prezivjeli taj njihov otpor prema skoli? Znam da nema univerzalnog odogovora i rjesenja, ali evo, kako ste se vi s tim nosili? Mislim, vi kao roditelji?
Sto se tice nagrada i kazna, kod nase djece ne pali nista. Nagrada nista, kazna nista. Nema svrhe.
Izludjuje nas to jer nikako da pokrenemo to nesto u njima sto ce ih tjerati naprijed.
Posljednje uređivanje od Amondi : 30.07.2018. at 16:21
Slozit cu se s tobom da su neke rane neizljecive. Mozda se mogu ublaziti, ali ozdraviti tesko. Daj Boze da grijesim.
Ne znam govoris li vlastitog iskustva i ako da, rado bih cula jos ponesto o tvom iskustvu.
Tesko. Dok se nisam pomirila sama sa sobom i cinjenicom da je on vecinom odgovoran za svoju motivaciju.Sirius, kako ste prezivjeli taj njihov otpor prema skoli? Znam da nema univerzalnog odogovora i rjesenja, ali evo, kako ste se vi s tim nosili? Mislim, vi kao roditelji?
Sto se tice nagrada i kazna, kod nase djece ne pali nista. Nagrada nista, kazna nista. Nema svrhe.
Izludjuje nas to jer nikako da pokrenemo to nesto u njima sto ce ih tjerati naprijed.
Dakle, drage zene majke, zene, kraljice
hvala vam svima sto i dalje pratite ovu moju temu. Nadam se da i sadasnjim, a i buducim roditeljima moze biti od velike pomoci. Barem u onom segmentu da se covjek ne osjeti da je sam sa svojim problemima.
Ovi praznici, na zalost, nisu onakvi kakvi bismo zeljeli da budu. Mladji nam svakodnevno priredjuje svakojake cirkuse, u strasnom je otporu za bilo sto, nista, ali bas nista ne zeli raditi (pri tom ne mislim na zadatke). Smeta bratu u igri, izaziva ga da ovaj to vise ne moze podnijeti, mi ih pustimo da se sami bore, ali u nekom trenutku jednostavno moramo intervenirati jer to ode u totalno nezeljenom smjeru.
Vjerujemo da je mladji u totalnom otporu imzato i valjda takvo ponasanje, jer ne zeli ili ne moze (ne znam sto od toga dvoje) prihvatiti cinjenicu da je vrtic gotov zauvijek i da ga ceka jedan novi dio zivota. Sa starijim je taj prijelaz prosao poprilicno laganini kad sad to usporedjujem s mladjim.
I muz i ja smo vec ludi. Za nas je svaki dan novi dan i uvijek kazemo da je novi dan, nova prilika, ali ne! Mladji svaki dan iznova radi iste stvari, s njim nema dogovora, ne ispostuje niti najmanji dogovor. Niti nagrada niti kazna na njega nemaju apsolutno nikakav ucinak. Iscrpljeni smo od toga. Ali ne damo se!
Onda se moram sto prije pomiriti sama sa sobom
Dosadna sam više k'o buha, ali ima li tvoj mlađi dijagnosticiranu neku teškoću? (osim što na leđima ima emocionalnu prtljagu) Što kaže psiholog ili kome ste ga već vodili na testiranje?
Kladim se da su njima rekli da je u pitanju adaptacija.
Kod mene je bilo samo nedostatak u postavljanju granica.
Mnoga (ne sva!) posvojena djeca imaju teškoće s koncentracijom, impulzivnošću, motoričkim nemirom, a ostale ljepote otkriju se tek u školi.
Napravite prvo neku psihološku obradu (hvaljena je psihijatrica Klobučar u Klaićevoj https://www.kdb.hr/klinika-za-pedija...-psihijatriju/
Sirius će znati tko u Poliklinici grada Zagreba,
privatno J.Vlahinsky ili T.Sever,
u Suvagu se čeka čitava vječnost, ali svejedno pitaj
Vidi na ERFu kako stoje s terminima http://centar.erf.unizg.hr/index.php...podrsku-o-nama
Svugdje se pozovi na hitnoću zbog posvojenja i polaska u školu, izdramatiziraj malo.
Kad takvo dijete dođe u 1r., to ti bude luda kuća i stres samo takav, osobito ako se učiteljica ne snađe ili bude kruta.
Uz ovo što su savjetovale cure oko obrade za teškoće
ja ću dodat jednu drugu stvar koja može i ne mora pomoći
kad nas kad se uhoda takav neki pattern da svaki dan idu iste nevolje, tipa jedno dijete koje vječno sabotira i gnjavi onog drugog i narušava sve što pokušavamo napraviti zajedno, pomagalo je kad bismo se organizirali da se netko od nas tom trouble makeru više posveti jedan na jedan
da odemo nekamo samo nas dvoje, na putovanje ili na sladoledni kup, pomoglo bi da ga malo resetira iz nekog uhodanog obrasca
što se tiče nagrade i kazni, moja je pretpostavka da kad one ne djeluju, to je zato što dijete u svojoj glavi ima neki drugi set nagradi i kazni, koji je puno jači i pored njega ovo naše izgleda banalno
ako je dijete u otporu jer u sebi osjeća neki intenzivan strah npr od promjene (ovo sad totalno nagađam samo da objasnim), njemu je suočavanje sa situacijom koja mu je strašna puno veća kazna od toga što mama i tata viču
tako da vjerujem u ovoj situaciji da to jednostavno nije nešto što može se tako regulirat, iako naravno kad nešto dobro napravi, uvijek je dobro pohvalit
to ti kažem da se ne osjećaš krivom što ne djeluju, da ne misliš da to ne radiš kako treba
Debeli potpis. Idite na obradu. Ne može skoditi a može puno pomoći.
Curke, HVALA vam svima!
Bili smo s obojicom na ERF-u vec prije. Ove godine sa starijim smo bili u Poliklinici na timskoj obradi u 4 navrata zbog naglasene autodestruktivnosti, sad cekamo termin za mladjeg. Ne kazem da je Poliklinika najbolji izbor, ali smo najmanje cekali na termin.
Da, kod obojice je prisutna impulzivnost. Kod mladjeg motoricki nemir. Problemi s koncentracijom takodjer prisutni kod oboje. Oboje vrlo lako odustaju, s tim da mladji u 99% slucajeva ne zeli niti pokusati. Stariji da jer ima tu jednu natjecateljsku crtu i to ga tjera da barem pokusa nekoliko puta, ali kao sto rekoh, odustaje vrlo brzoi pri tom se uzasno ljuti. Stariji je i jako jako kreativan i u tom smjeru ga jako podrzavamo i pohvalimo (od legica cuda napravi). Generalno, mladji ne pokazuje interes za bilo sto (igra s bratom;autici, legici, puzzle, gledanje tv-a). Nista! Brzo mu dosadi bilo koja aktivnost, a u zadnje vrijeme pocne cendrati i jako se ljutiti kad mu pokusamo pomoci da zadrzi paznju na jednoj aktivnosti koju zapocne.
Nasa djecica su zaista ranjena i svoje prve tri, odnosno 4 godine proveli su u strasnim uvjetima, a posljedice tek sada zapravo izlaze van.
Borimo se i nadamo se da radimo najbolje za njih.
A ucim i od vas ovdje i jos jednom hvala vam na tome!
No, onda ti je sve jasno. Odmah sa SS u školi i kod šk.liječnika traži individualizaciju i pripremi se za težački rad. Ima li ikakve šanse da mlađi NE bude u boravku? Boravak ih izmori, a ne naprave ništa, nego doma umorni drljaju zadaće.
Ma joj, nema sanse da ne bude u boravku. Zaista nemamo izbora.
Onda zatraži preko SS razgovor s učiteljicom PRIJE prvog dana škole. Moraju znati detaljno o čemu se radi, nemoj čekati da se počnu događati problemi pa da si stalno u obrambenoj poziciji.Ta je suradnja s učiteljicama i jutarnjom i popodnevnom najbitnija stvar.
Ako djeca imaju dijagnozu mozes traziti rad na 4 sata .
Stvarno??
Gdje mogu o tome nesto procitati? I sto bi zapravo znacila dijagnoza?
Ako dijete ima poremecaj paznje i poteskoce u ucenju, uz preporuku strucnog tima mozes na HZZO-u dati zahtjev za rad u skracenom radnim vremenu.
Ako komisija odobri tada radis 4 sata uz punu placu( pola poslodavac, pola HZZO).
Posljednje uređivanje od sirius : 31.07.2018. at 05:38
Ako dijete ima poremecaj paznje i poteskoce u ucenju, uz preporuku strucnog tima mozes na HZZO-u dati zahtjev za rad u skracenom radnim vremenu.
Ako komisija odobri tafa radis 4 sata uz punu placu( pola poslodavac, pola HZZO).
X
Čak i prije, prilikom upisa i odabira učiteljice, već treba jasno staviti do znanja o čemu se radi.
Uzmi u obzir da je mlađi ipak mlađi godinu dana. To puno znači u ovoj dobi kod sve djece, ne samo one koja su usvojena. Ja se i danas grizem zašto za mlađeg sina nisam tražila odgodu, a kasnije se vidjelo da sam trebala.Curke, HVALA vam svima!
Bili smo s obojicom na ERF-u vec prije. Ove godine sa starijim smo bili u Poliklinici na timskoj obradi u 4 navrata zbog naglasene autodestruktivnosti, sad cekamo termin za mladjeg. Ne kazem da je Poliklinika najbolji izbor, ali smo najmanje cekali na termin.
Da, kod obojice je prisutna impulzivnost. Kod mladjeg motoricki nemir. Problemi s koncentracijom takodjer prisutni kod oboje. Oboje vrlo lako odustaju, s tim da mladji u 99% slucajeva ne zeli niti pokusati. Stariji da jer ima tu jednu natjecateljsku crtu i to ga tjera da barem pokusa nekoliko puta, ali kao sto rekoh, odustaje vrlo brzoi pri tom se uzasno ljuti. Stariji je i jako jako kreativan i u tom smjeru ga jako podrzavamo i pohvalimo (od legica cuda napravi). Generalno, mladji ne pokazuje interes za bilo sto (igra s bratom;autici, legici, puzzle, gledanje tv-a). Nista! Brzo mu dosadi bilo koja aktivnost, a u zadnje vrijeme pocne cendrati i jako se ljutiti kad mu pokusamo pomoci da zadrzi paznju na jednoj aktivnosti koju zapocne.
Nasa djecica su zaista ranjena i svoje prve tri, odnosno 4 godine proveli su u strasnim uvjetima, a posljedice tek sada zapravo izlaze van.
Borimo se i nadamo se da radimo najbolje za njih.
A ucim i od vas ovdje i jos jednom hvala vam na tome!
Osim toga, imate debele razloge za individualizirani pristup, obzirom na uvjete u kojima su djeca ranije živjela. Ako odmah krenete u obradu, papiri će stići do Božića, ako ne i prije. Možda czss može pomoći da se taj proces ubrza. Prema mom iskustvu, rješenje za individualizaciju nakon obrade čekaš nekih 6 tjedana. Vjerujem da je to gnjavaža, vući djecu po obradama, ali trud se isplati i kasnije se višestruko vraća. čokolada je sve rekla, ima žena iskustva s tim.
Sretno!
Ako radiš obradu za IP, to mora biti u suradnji sa školom i školskim liječnikom. Oni će te uputiti kamo treba ići, a sve temeljem detaljnog razgovora potkrijepljenog papirima iz Poliklinike koje već imate. Nikako se nemojte dati nasanjkati na fraze "to je zbog posvojenja, pustite da prođe 1.razred, nemojte unaprijed etiketirati dijete" ili "pa vidite da stariji ima dobre ocjene". Očekuj od nekih i izjave "geni su to, niste vi krivi, vi ste plemenito posvojili" itd.
Vi ćete s vaše strane poduzeti sve da spriječite/sankcionirate bilo kakvu agresivnost ili neprimjereno ponašanje u školi. Ono će možda biti uzrokovano osobnom frustracijom, ali ne smijete tolerirati gluposti jer je dijete posvojeno i ranjeno. Osobito je opasno ako dođe na zub kolega pa pistane dežurni krivac za sve - to vodi u još gore frustracije.
Ovo što pišem zvuči kao neko zastrašivanje, ali bolje se pripremiti na sve i biti korak ispred, nego stalno kaskati i sanirati štetu.
Prema ovomu što o mlađem pišeš, dobro bi mu došle neke grupne radionice kod psihologa gdje bi uvježbao socijalne vještine i malo poradio na koncentraciji.
Iskoristite još ovaj mjesec dana za svakodnevni rad/igru za stolom, počevši s 3-4 min.aktivnosti pa svaki dan produži za minutu. Nema odustajanja ni kad mu nije zanimljivo, tu zbilja morate biti uporni. Neka uvijek na vidiku ima neku sitnu nagradu nakon obavljenog posla.
X
Već sam pisala o načinima produljivanja pažnje... Ako trebaš, još imam audio verziju slikovnice Pikove priče za igru i zabavu (desetak kratkih priča, ni jedna nije dulja od 2 min) - viči, poslat ću...
Motivacije i nagrade: sami ćete najbolje znati što pali, iako je to u pravilu metoda pokušaja i promašaja, ali slažem se s čokoladom - ne treba odustati. Nekom djetetu će puno značiti zajednički odlazak na sladoled, drugom da pogleda crtić, trećem nove bojice...
Iako sam inače protivnik korištenja računala u te svrhe, moram priznati da su se oba moja sina doslovno opismenila uz računalo, a to je (uz timer) osiguralo i produljenje intervala pažnje, iako tu treba biti oprezan kod odabira igara.
Osim toga, čokolada je dobro primijetila - socijalizacija i koncentracija može se lijepo izgraditi na grupnim radionicama. Ponekad to nije dovoljno. Moj E. je proveo cijelu jednu školsku godinu kod Suvagove psihologinje na psihoterapiji (frustracije zbog disleksije) ali to se kasnije jako isplatilo.
Ključno je naći neku aktivnost u kojoj je dijete jako dobro (bolje nego druga djeca) i u kojoj se može osjećati superiorno. Možda znate već sada što bi to bilo, a ako ne - predstoji isprobavanje. Tu isto može biti dosta slijepih ulica, ali nešto će se već naći da dijete u tome uživa - sad lupam iz glave: plivanje, atletika, strani jezici, pjevanje...Kod mog sina glazbena škola je to odradila (iako dugo nije mogao čitati note - to je naučio kad je savladao i slova, dvije godine kasnije od očekivanog roka). Kao početnik svirao je po sluhu doslovce sve, tako da je njegova profesorica harmonike ostala zatečena kad smo joj rekli da ima problema s čitanjem zapisa... Ona je njemu odsvirala, doma je brat svirao isto gradivo, a on bi pokupio po sluhu i svirao savršeno. Ima hrpu nagrada sa školskih natjecanja i to mu je jako pomoglo da se osjeti važnim i sposobnim... Iako su obojica završila osnovnu glazbenu školu, upravo on danas redovito svira (i to ne samo harmoniku nego klavijature svih vrsta) iz čistog zadovoljstva.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 31.07.2018. at 10:03
Amondi, ja bih poslušala sve što cure pišu. Imaju sve osobna iskustva i upoznale su sustav uzduž i popreko. Njihovi savjeti ti zlata vrijede jer si štediš vrijeme za "istraživanje" terena i mogućih prepreka koje vas čekaju.
Sretno !!!!
Čini mi se da ti je ovaj rad na pola radnog vremena uz punu plaću odlična prilika.
Amondi, pišeš da ti sin ne poštuje dogovore. Pa, probaj bez dogovora. Probaj biti impulsivna, sat po sat, bez "moraš to". Probaj sa "idemo to" ili "što bi ti".
Imam jednog takvog, u toj dobi je bio isti, moj rođen, a nemoguć. Rastezala sam i dogovore i "moranja", tako da mu bude prihvatljivo.
A škola...bila je to borba svakodnevna, ali evo odraslog, pametnog i vrijednog čovjeka. Sijede u mojoj kosi su od svih troje, nije samo on zaslužan.
Budi na njegovoj strani, postavi granice koje će moći poštovati, a ti ćeš ih moći prihvatiti. I voli ga, neka to vidi i kad vičeš na njega. Uspjet ćete, strpljenja, puno strpljenja.
Mislim da SRV nije baš lako dobiti "samo" za ADHD, treba tu biti još teškoća, ali ne škodi pitati.
http://www.udruga-oko.hr/prava-rodit...ama-u-razvoju/
Sad mi je palo na pamet da je mlađi možda u strahu od škole - on je prošle školske godine od brata vidio samo jedan dio priče, onaj koji se odnosi na domaće zadaće. On ne zna verbalizirati svoje osjećaje, pa mu se to osjeti na ponašanju. Tko zna kako je to posložio u svojoj glavi...Dakle, drage zene majke, zene, kraljice
hvala vam svima sto i dalje pratite ovu moju temu. Nadam se da i sadasnjim, a i buducim roditeljima moze biti od velike pomoci. Barem u onom segmentu da se covjek ne osjeti da je sam sa svojim problemima.
Ovi praznici, na zalost, nisu onakvi kakvi bismo zeljeli da budu. Mladji nam svakodnevno priredjuje svakojake cirkuse, u strasnom je otporu za bilo sto, nista, ali bas nista ne zeli raditi (pri tom ne mislim na zadatke). Smeta bratu u igri, izaziva ga da ovaj to vise ne moze podnijeti, mi ih pustimo da se sami bore, ali u nekom trenutku jednostavno moramo intervenirati jer to ode u totalno nezeljenom smjeru.
Vjerujemo da je mladji u totalnom otporu imzato i valjda takvo ponasanje, jer ne zeli ili ne moze (ne znam sto od toga dvoje) prihvatiti cinjenicu da je vrtic gotov zauvijek i da ga ceka jedan novi dio zivota. Sa starijim je taj prijelaz prosao poprilicno laganini kad sad to usporedjujem s mladjim.
I muz i ja smo vec ludi. Za nas je svaki dan novi dan i uvijek kazemo da je novi dan, nova prilika, ali ne! Mladji svaki dan iznova radi iste stvari, s njim nema dogovora, ne ispostuje niti najmanji dogovor. Niti nagrada niti kazna na njega nemaju apsolutno nikakav ucinak. Iscrpljeni smo od toga. Ali ne damo se!
Da li imate uvida u sastav razreda? Bilo bi dobro ako znate već sada da je netko od njegove vrtićke klape u razredu s njim. To bi mu možda pomoglo da se riješi straha. Još mi pada na pamet upis u knjižnicu (gdje može vidjeti čemu služi vještina čitanja), a osim toga u knjižnici često imaju organizirane radionice (likovna, glazbena, dramska) gdje se čovjek može opušteno družiti kraće vrijeme, a onda vratiti kući.
a usput knjižnica je besplatna u zg za sve mlađe od 15 godina.
Mislim da bi kroz detaljnu timsku obradu mlađeg, na kojoj bi se mogla, uz očiti poremećaj pažnje, nemir i emocion.probleme, dijagnosticirati i još pokoja teškoća (ako postoji nekontrolirana agresija, autodestrukcija...) pa preko CZSS tražiti nekakav doplatak, a onda automatski preko HZMO i 4h radno vrijeme. Znat će Sirius detaljnije.
Svakako se moze probati traziti . Najgore sto se moze dogoditi da kazu da ne moze.
DD su postrozili, to su i nama ukinuli jer E. nema dovoljnu invalidnost, ali SRV bi mogao proci.
Posljednje uređivanje od sirius : 31.07.2018. at 12:45
Od kad mala nema dd?jel ste bili na komisiji skoro
Od nove godine. Bila je na vjestacenju u 10 mj prosle godine na jedinstvenom tijelu vjestacenja. Produzili su SRV ukinuli DD.
A nakon koliko ste dobili papir?
2 mjeseca.
Uf, pazi jako na to što bi bilo kakva "dijagnoza" značila tako osjetljivom djetetu. Pogotovo ako bi se time osjetio manje vrijedan od brata.
Odluka je vaša, ali mislim da je mudrije uključiti sve svoje snage, još je to malo dijete. Imate vremena za obrade, ako u školi budu smatrali da treba.
Hvala vam jos jednom svima na vasim postovima. Puno toga znamo i sami (prosvjetni smo djelatnici), no uvijek je dobro cuti jos jednom i potvrditi si da idemo u dobrom smjeru.
Procedura za dobivanje individualiziranog programa jako mi je dobro poznata i sigurna sam da necemo cekati da problemi narastu kako bismo nesto poduzeli. Zapravo, mi vec poduzimamo.
Sto se tice uciteljice u prvom razredu, isli smo na sigurno, tako da smo i starijeg, a sada i mladjeg, upisali u skolu u kojoj znamo da ce nasa djeca imati sigurno, podrzavajuce okruzenje. U tom segmentu ne brinem, barem sto se tice prva 4 razreda OS.
Kao sto rekoh, za mladjeg cekamo termin za obradu (godisnji su pa i nije najsretnije vrijeme), ali vjerujem da cemo to isto ubrzo napraviti i vidjeti na cemu smo sto se mladjeg tice.
Iskreno, skraceno radno vrijeme bi nas spasilo. Pri tom ne mislim samo na sebe, nego na sve nas roditelje cija djeca imaju, ne samo probleme vezane za fizicki razvoj nego i probleme vezane za adaptaciju, hiperaktivnost, autodestrukciju i cijelu lepezu emocionalnih poteskoca koje zahtijevaju sustavan rad sa djetetom. Uz posao, tesko da roditelj to moze adekvatno pratiti. Kad se samo sjetim koji stres je bio sa starijim otici na tu obradu; muz i ja radimo, sretan si da dobijes termin, koji ako propustis, tko zna kad ces dobiti sljedeci, onda kasnjenje na posao, opravdanja.. ma stres samo takav.
Uglavnom, sve vase postove ovdje upijam kao spuzva jer bez obzira sto sam u struci, ovdje sam prije svega RODITELJ. Trudim se odvojiti profesionalno od BITI RODITELJ i nadam se da u tome koliko toliko uspijevam.
Posljednje uređivanje od Amondi : 31.07.2018. at 15:53
Ti mislis da netko izmislja dijagnoze iz hobija?
Ili mislis da je sramota da dijete ima poteskoce u ucenju, ako ih ima?
Meni je to slomljena noga. Ne treba se nicega sramiti i treba prihvatiti fizikalnu terapiju ako se na nju ima pravo.
Posljednje uređivanje od sirius : 31.07.2018. at 15:53
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
