Kolko ja znam može donijeti i naknadno samo papir iz bolnice da je napravila pregled svojoj doktorici i isto dobi bolovanje
Sretno amondi,probaj čim prije iskristalizirati stvari,ali imaju na umu da su i godišnji
Posljednje uređivanje od jelena.O : 31.07.2018. at 18:37
Pozdrav svima koji tu i tamo provire i na ovaj moj post!
Skolska godina se zahuktala, s njom i obveze kako za klince tako i za nas. Stariji je sad drugi razred, mladji je krenuo u prvi. Prilagodba mladjeg traje i nije nimalo laka, sad tek do izrazaja dolazi njegova nemogucnost duze koncentracije, fokusiranja na jednu aktivnost. Na zalost, nemamo izbora pa oboje idu u boravak sto je puno previse za mladjeg koji u skoli najbolje funkcionira ujutro. Prvih mjesec dana nije nosio torbu kuci, no ubrzo smo shvatili da to nema smisla jer kad vikendom trebamo laganini sve ponoviti od proteklog tjedna, nastane nevidjena drama. Ovako sad svaki dan pomalo, iako smo svjesni da niti to nije najbolje rjesenje jer vjerujemo da mu je nakon cijelog dana u skoli svega dosta. Sa starijim se borimo u smislu da svakdnevno dolazi kuci potrganih hlaca ili trenirke pa cak i obuce. Strasno nas to izbacuje iz cipela tim vise sto je njegov stav prema tome tipa; pa sto, kupit cete mi drugo. Sve smo vec probali; i nagradama i posljedicama za nezeljeno ponasanje, ali bez rezultata i pomaka. Puno razgovaramo i s jednim i drugim, no cini nam se da oni te nase razgovore debelo iskoristavaju. Naprosto, bilo,kakav rezultat izostaje.
U svakom slucaju, da je lako nije, ali evo dajemo sve od sebe da ih pripremimo za zivot.
Opet moram naglasiti kako u trenucima njihovih drama, tantruma, emocinalnih ispada ponovno postanemo svjesni cinjenice da su neke stvari nepopravljive koliko god se mi trudili. I opet iznova postanemo ljuti na sustav koji je dozvolio da nasa djeca venu u nepoticajnoj, neprimjerenoj (u svakom pogledu) bioloskoj obitelji godinama jer se bioloskim roditeljima daje tisucu sansi da promijene svoj odnos i ponasanje naspram djeteta.
Na kraju, djeca ispastaju zbog tromosti nase drzave, venu u katastrofalnim uvjetima, u svakom pogledu, a kad im se jednom sreca i osmjehne i konacno sjete sto je to obitelj, osjecaju se i reagiraju kao male, divlje zivotinjice jer, na zalost, drugacije nisu naucili.
Kako bilo, ne predajemo se. Bilo bi divno kad bi se jednom od roditelja (bez prevelikih kompliciranja) dozvolilo da bude kod kuce s djecom koliko god je to potrebno sto bi uvelike olaksalo sve svima; posebno djeci, a i roditeljima.
Malo sam oduzila s ovim pisanjem iako mi nije bila namjera...
Hvala na citanju!
Posljednje uređivanje od Amondi : 24.10.2018. at 16:00
Da li ste djecu vodili na testiranje kod nekog ozbiljnijeg psihologa koji vidi dalje od povrsine?
ja sam pomislila isto što i sirius da se možda radi o nekim poteškoćama, a ne nužno samo o posljedicama traumatičnog djetinjstva.
Amondi, baš mi je drago da si nam se javila.
Inace, moram primjetiti da pises ( i razmisljas ) bas kao pravi prosvjetni radnik. Da, prve tri su bitne , da odgoj je bitan, da okolina je vazna...ali ... Veliko "ali " na sve ako djeca imaju organski uvjetovane poteskoce i specificnosti.
Moje dijete je trgalo hlace i ostalu odjecu klizeci na koljenima po glatkom pakretu vjerojatno cijeli prvi razred.
Nikada nisam pomislila da je problem u meni ( jer nisam jasna) niti u njemu ( jer je nezahvalan za imovinu).
Jednostavno je imao poriv bacati se i kliziti po koljenima bez obzira na posljedice ( po odjecu). Ne znam, mislim da imas prevelika ocekivanja za razinu zrelosti djece. Emocionalne zrelosti, zrelosti da shvate povezanost radnje i posljedice. Nekad to jednostavni nema veze sa odgojem. Naravno da ne treba odustati od odgoja, ali nije odgoj i okolina jedina stvar koja odreduje ponasanje jednog djeteta ( ili odrasle osobe).
Evo ja bih se ipak usudila dati preporuku za testiranje unutar sustava: https://www.poliklinika-djeca.hr/
pogotovo Amondi s obzirom na sumnje koje imaš oko ranog razvoja unutar primarne obitelji.
Budi bez brige, ne postoje nekakvi detaljniji testovi sposobnosti koje bi Tanja Sever i Vlahinsky imale, a unutar sustava ne, nećete ostati u tom smislu zakinuti.
Prednost je Poliklinike da omogućuju timsku obradu i timski pristup i vrlo profesionalno su organizirani.
Moja su djeca testirana i tamo.
Ali mi je psihologica odmah jasno rekla da ona nikad ne bi mogla odraditi tako detaljno testiranje svih podrucja kao sto je napravila privatna praksa. Jasno, nakon sto je dobila nalaze ( i popis testova koji su radeni) na uvid.
Iskreno, najbolja strana Poliklinike jest podrska i pracenje koja se dobije nakon testiranja , ali postoje jasna ogranicenja u vremenu i nacinu rada ( sto se tice testiranja). Obzirom da su oni koncentrirani vise na probleme u obitelji i odnosima cijeli tim je na to koncentriran puno vise od konkretnih problema u ucenju.
Isto tako i u samom postupku testiranja oni postupaju kao da se radi o ( mogucem) zlostavljanju , sto zna biti neugodno. Ok, promjene pristup kad se kaze razlog dolaska , ali meni je bilo malo neugodno na pocetku.
Da ne pisem opet da sam u situaciji kad skolskoj strucnoj sluzbi nije jasno sto moze i sto ne moze koristiti kao pomoc djetetu jer u nalazu iz Poliklinike nisu navedene tocno metode pomoci. A defektolog iz Poliklinike kaze da je sve jasno i da se moze koristiti sve sto pomaze djetetu. I tako mi opet vrtimo u krug ( ovan put sa djetetom br. 2) nakon hrpetine testiranja i timske obrade.
Posljednje uređivanje od sirius : 24.10.2018. at 21:32
Ok. Ako sam dobro skontala Amondi, sumnja i na moguće zanemarivanje i/ili zlostavljanje u primarnoj obitelji, pa je svakako Poliklinika dobra adresa.
Amondi, nije vam lako. Sirius je ubola otprve, a i ja razumijem što osjećaš jer sam bila tamo gdje si ti sad. Čovjek si misli - educirana sam, sve sam napravila, a ne ide...sigurno sam negdje pogriješila! Sve sam dosad rješavala pa ću i ovo!
Isuse, pa ja sam prosvjetna radnica, a dijete majmunira po školi, JA SAM UČITELJICA, a dijete ne kuži slova, ne može čitati, sporo je do bola, zuji...nešto sigurno nisam dovoljno s njim radila!
Zaboravi! Dobri ste roditelji nesavršene djece, to si ponavljaj svaki dan. Ne daj da vide vašu nemoć ili razočarenje da nisu dovoljno dobri ili ono što ste mislili da će biti. Grozno ovo zvuči, ali potrebno je da osvijestiš te osjećaje i prihvatiš da će se kao demoni povremeno javljati.
Na kraju će sve biti dobro, ali je 5-6 godina baš JAKO teško.
Drugo - borba sa sustavom U KOJEM RADIŠ jest strašna, pogađaju te osobno stvari koje su učiteljima ono...peace of cake...kažu, izlaju i nikom ništa, a nemaju pojma koliko je beskrajnih sati i mjeseci utrošeno u jedan milimetarski pomak. Budi spremna na teškoće s koncentracijom, na otpor i ogroman kućni rad. Istovremeno im moraš osvijestiti da oni nisu krivi za to, da su to njihove razvojne teškoće, a ne oni kao osobe. Njihovi problemi imaju ime, imenujte ih, neka znaju zašto se tako ponašaju ili zašto mu ne ide čitanje. Ne mogu ti opisati koliko je važno da ne povjeruju da su glupi i da vjeruju da će sve to jednom savladati. I emocije, i ponašanje, i školu, sve.
Što se tiče psihologa, nije stvar u procjeni i testiranju, nego u kontinuiranoj višegodišnjoj podršci koja bi vam dobro došla.
Činjenica je da su Sever i Vlahinsky osobe koji istinski razumiju emocionalne probleme koji utječu na ponašanje. One ti neće detektirati problem ili dati savjet iz logopedske ili defektološke branše, ali su fantastična podrška djeci i roditeljima kroz radionice. Bolno je skupo, tijekom 3 godine odrekla sam se SVEGA da to mogu platiti: oko 650kn inicijalno testiranje, 420kn 2 dječje i 210 kn 1 roditeljska radionica mjesečno. Govorim o cijenama otprije 8-9 g. Nama je vrijedilo svake lipe.
Nekome nije. Neki imaju izvrsna iskustva s psihijatricom dr. Klobučar iz Klaićeve i dr. Grubić s Rebra kroz povremene, mjesečne susrete na uputnicu. Za druge ne znam.
Ono što prvo treba detektirati je s kojom vrstom poteškoće se bori mlađi, dobiti precizne upute za kućni rad i za školu, vidjeti treba li individualizaciju. Boravak je smrt, ali ni mi nismo imali izbora. Od 2. je razreda bila sama doma i polako se čeličila.
Jako je teško, ali kad jednom vidiš plodove rada...
Ok, mozda sumnja na to . Moguce. Boravak u instituciji sigurni nije pomogao , ali ako dijete ima organsku poteskocu onda je ona primarni uzrok na koji se naslagao jos i splet dodatnih okolnosti.
Djeca bez poteskoca u normalnoj okolinini razvijaju se normalno. Nije priroda zamislila da imaju idealne uvjete i hrpe poticaja, stimulacija i celicnu disciplinu bez uzmaka.
Oni koji imaju neke razvojne tegobe ili poteskoce, hm ...to je prilicni drugacija prica. Moje starije dijete je raslo u idealnim uvjetima u vakom pogledu , nikakvih trauma , nikakvih posebnih stresova, nicega za sto bih se uhvatila kao uzrok ponasanja. Barem nists za sto bih se uhvatila i danas kao uzrok odredenih ponasanja , sad kad on ima 16,5 godina , a mi smo od njegove 7 godine ( pa i prije) trazili i primali razne psiholoske i druge pomoci u odgoju. Mi i on. Ali i dalje ima trenutaka i dogadaja kad se cini da svega toga nije bilo , a on kao da je sisao s planine na kojoj je odrastao s vukovima.
Posljednje uređivanje od sirius : 25.10.2018. at 06:06
Vjerujem. Nije sve u okolini i vanjskim uvjetima, zapravo samo manji dio je.
Možda se varam, no nekako bih očekivala da se posvojitelje i priprema na to. Mislim na neizbježne uvjetovanosti nasljeđem i biološkim datostima...
Vidim da i Adopta ima Psihološko savjetovalište: http://adopta.hr/psiholosko-savjetovaliste.html
Ne znam tko radi tamo, no možda se se može dobiti podrška.
Posvojitelji jesu pripremani na to kroz niz radionica koje su morali proći. Ali nema te pripreme koja će te ostaviti hladne glave kad dugo, dugo radiš sve kako treba, a ne vidiš pomake. Nažalost, postoje manje lijepe priče (srećom rjeđe), gdje se uza sav napor posvojitelja problemi ne mogu riješiti...pa ako još postoji genetska sklonost ka nekakvoj psih.bolesti, eto ti kombinacije: nekakva organski uvjetovana teškoća + grozni uvjeti odrastanja + pritisak i nerazumijevanje školskog sustava + genetska sklonost kakvom psihol. poremećaju ili bolesti.
Problem je i u očekivanju okoline - joj, divno je da ste posvojili, kako plemenito, ljubav čini čuda i sve rješava!
Pa za godinu dana - ali vaše je dijete nemoguće, niste postavili granice! Jeste li pročitali koju knjigu o odgoju?
Pa u e imeniku - neaktivan na satu, ne prepisuje s ploče, nije stigao završiti...
itd.
Baš! Sve manje imam strpljenja objašnjavati da se ne radi o plemenitosti, nego o želji da imaš obitelj.
"Ali ti si mogla doma sjediti i ništa ne raditi!"
"Pa i ti si mogla!"
Dopre do rijetkih koji ispravno shvate da je naša ljubav jednaka i bezuvjetna i da nismo ništa bolji ili lošiji roditelji zbog same činjenice da smo posvojitelji. Jedino što smo eto morali proći psiho testove i edukaciju, al u tome nema plemenitosti.
Amondi, ne znam ti nažalost ništa pametno savjetovati, samo strpljenja treba imati. Moje je dijete puno mlađe i nema nikakve traume, srećom. Kod nas je sustav po dijete odlično reagirao. Nas su mrcvarili, doduše, ali mi se ne da o tome javno ni pisati. Niti bi tko razumio tko nije prošao slično. I svi govore da smo imali sreće. I jesmo, ali smo prošli puno suza i noćnih mora, a nisam neki hipersenzitivac. Oprosti, sad ti ja temu uzurpiram.
Ali da, okolina je prilično nesenzibilizirana. Teoretski bi ti i u CZSS psiholog trebao (moći) pomoći.
Hvala vam curke na vasim komentarima i razmisljanjima i savjetima.
Jako ste drage.
Svakako vam javim kako je prosla obrada s mladjim. Stariji ide na individualne razgovore, vidjet cemo sto ce nakon obrade mladjega biti daljnji koraci.
Moram napomenuti da oboje nase djecice ide u skolu za koju smo bili sigurni da cemo imati podrsku u svakom smislu i sto vrijeme vise prolazi vidimo da je to bila dobra odluka. Jest zrtva za nas u smislu svakodnevne voznje u skolu i iz skole (to zaista zna biti iscrpljujuce obzirom da nam djeca ne idu u kvartu u skolu) no (zasad), sto se izbora skole tice, nismo pozalili.
Curke, stvarno vam hvala!
Ps. Sad mi je malo lakse
Amondi, dati cu ti samo jedan primjer sa mojom djecom koja su rasla u vrlo poticajnoj okolini.
Moj sin je bio jedinac do 6,5 godina, dojen, nosen, pazen i mazen od prvog dana zivota. Citala sam mu svaki dan njegovog zivota do skole, a nakon toga svaku lektiru koju je imao u skoli smo citali zajedno na glas ( zbog njegovih poteskoca u ucenju) . To dijete nikad nije zavoljelo citanje. Nikad. Nikad nije pozelio citati nesto sebi za gust. Imamo knjige u kuci, ja volim citati, on nema disleksiju ili probleme s vidom i ne pada mu na pamet citati.
I sto sad? Ok, mora da je nesto i od oca potegnuo koji nikad nije citao ( ali MM je odrastao u puno drugacijoj okolini uz nedijagnosticirane probleme u citanju).
Posljednje uređivanje od sirius : 25.10.2018. at 15:34
Pozdrav svima nakon duljeg vremena!
Ne mogu vjerovati koliko je vremena proslo od mog zadnjeg pisanja ovdje. Vrijeme zaista leti. Evo, vec je i skolska godina pri kraju.
Iza nas je nadasve zanimljivo i zahtjevno razdoblje. Obzirom da je sad poprilicno kasno i bilo bi u redu da krenem na spavanac jer ujutro rano ustajem, javim se uskoro s osvrtom na proteklo razdoblje.
Posljednje uređivanje od Amondi : 10.05.2019. at 00:10
Konacno...dobar dan svima koji ste pratili, a i onima koji ce zaviriti ovdje.
Zaista vrijeme leti, a ja nikako da u miru sjednem i napisem makar nekoliko recenica.
Dakle, stariji sin zavrsio je drugi razred, mladji prvi. S odlicnim uspjehom. Odlican uspjeh spominjem samo zato jer moram ovdje napisati koliko su oni zbog toga bili sretni kada su dobili svoje svjedodzbe. Da se razumijemo, iza svega toga stoji konstantan rad na dnevnoj bazi, vjezbanje preko vikenda, puno citanja, odlazaka kod psihologa, medjusobnog razgovora, objasnjavanja, tumacenja. Velik trud nase djece, a i nas roditelja na kraju je rezultiralo i uspjehom koji je nasu djecu ucinio neizmjerno sretnima. Sve se isplatilo..kad vidite njih i njihove osmijehe..
Jednom i drugom, engleski predstavlja veliki problem. Stariji je u ostaim predmetima odlican, “grize” jer se voli natjecati sa drugima pa ga to tjera i na ucenje i rad.
Mladjem je matematika veliki problem (do kraja prvog razreda nije savladao zbrajanje i oduzimanje do 20; automatizirao je tek do 5), napravili smo obradu i ici cemo na individualizaciju kako bismo mu pomogli i olaksali. Kod mladjeg je takodjer detektiran poremecaj paznje i krenuli smo na Play Attention vjezbe i bit ce potrebno 40 odlazaka (moguce i vise) u intervalima dva puta tjedno svaki tjedan. Voli odlaziti na to, a to nam je najbitnije..da nema otpor. Lijepo smo mu sve objasnili pa se nadamo da cemo i kroz neko vrijeme vidjeti i pomake na podrucju paznje i koncentracije.
Oni koji prate ovaj post, znaju koliko smo bili zdvojni upisati djecu u kvart u skolu ili u skolu za koju smo bili sigurni da cemo imati svu podrsku. Znaci, mogu zaista reci da nismo pozalili niti trenutak sto nam djeca ne idu u kvart u skolu niti sto ih svakodnevno vozimo u i iz skole. To je stvarno bila dobra, dobra odluka.
Stariji sin je gotovo godinu dana isao kod psihologa, nakon cega su procijenili da vise ne mora (hm). Ne znam, bismo li trazili da opet krene obzirom na to da jos uvijek niti zna, niti nema pojma kako, ispoljiti emocije. Mi kao roditelji, puno radimo na tome..i razgovorom i primjerima i nekim nacinima ukazujemo gotovo svakodnevno na vaznost emocija te koliko ih je vazno pokazati. Nadamo se da cemo uspjeti...barem donekle.
Inace, njih dvoje i dalje ne funkcioniraju zajedno. Stariji zeli da bude sve po njegovom, voli naredjivati, mladji se ne da pa iz toga ode u regresiju..svaki dan borba (bez pobjednika )
Ono sto je obiljezilo ovo ljeto, bio je njihov odlazak na more, bez nas, organizirano. Ne, ne..nismo ih samo poslali...puuuuuno smo s njima o tome razgovarali, pitali ih zele li, hoce li moci bez nas.. I to je sve ispalo i vise nego fantasticno. Doduse, voditeljica im je bila osoba koju osobno, privatno poznajemo tako da smo ih mirne duse prepustili njenoj brizi. Decki su uzivali i vec govore kako druge godine idu opet. Muz i ja smo za to vrijeme njihovog boravka na moru, imali drugi medeni mjesec kod kuce (financijaki nismo mogli jos i sebi osigurati bravak negdje)..ali bilo nam je isto super. Koliko god da su nam nedostajali, ipak smo se malo i odmorili i opustili i naravno naspavali, hehe...
Eto..onako..iz rukava, vodjena mislima, pisala sam sad ovdje..Padne li mi jos nesto na pamet...Pisem!
Hvala na citanju i tipkamo se!
Pa pa!
Amondi,
drago mi je da ste se muž i ti malo odmorili od dečkih jer mislim da je to važno. Pogotovo kad ste friški roditelji, a sve ide s djecom jako brzo. Ni ne snađeš se, a već si frustriran. Iz iskustva znam da su si braća najbolja kad nema roditelje (nema nadmetanja za roditeljsku pažnju).
Imamo neka slična iskustva s djecom. Sin će sad u 5.razred. Od drugog razreda ima individualizirani program u školi. Ima dosta kratkotrajno pamćenje što se tiče npr matematike (tablica množenja ga još muči), engleski (nove riječi), zatim probleme s upotrebom naučenog (npr veliko i malo slovo u rečenici), poteškoće s čitanjem, s koncentracijom i motivacijom. Još ga muči vrijeme u smislu datuma, godišnjeg doba i doba dana (koliko je sati). Imali smo sjajnu učiteljicu i sa svima u školi imamo dobru suradnju. Nije odlazio psihologu jer je smatrala da ne treba, no išao je logopedu te redovno ide pedagogu u školi. U školi je omiljen i često pozivan na rođendane. Također smo odabrali školu koja nam nije u kvartu, ali je bolja i kvalitetnija po pristupu učeniku, ima skoro pa obiteljsku atmosferu. Bitno nam je bilo da se u školi osjeća što ugodnije te da se prepoznaju njegove kvalitete i prednosti.
Puno radimo s njim, ide dva puta tjedno na posebnu grupu za učenje, najbolje funkcionira i pamti kad je netko s njim tko ga motivira.
Znam koliko to zna biti frustrirajuće kad radiš s njim dan i noć pa ništa, dobi jedan, jer mu nije bio dan. Ili kad ti učitelj veli da on može više, a neće to pokazati. Ja znam, ali ja nisam tamo da ga motiviram. Dosta ovisi o kvaliteti učitelja. Srećom spretan je s prstima i jako je muzikalan pa se ne bojim za njegovu budućnost i čime će se baviti.
Amondi, samo hrabro i polako!
Meni je tako predivno čitati tvoje postove Amondi. U njima je toliko brige i ljubavi prema toj djeci. Nije vam lako, no sa ovakvim roditeljima, uz toliko pružene pažnje i ljubavi, ne sumnjam da će jednom ozdraviti od djetinjstva koje su imali.
Pozdrav svima!
Skolska godina traje oko dva i pol mjeseca, a ja nikad umornija od skole. Nakon duuuugih ljetnih praznika mladjem sinu niti danas nije sjelo da su skolske obveze opet tu, da je potrebno ulagati nesto vise vremena i truda kako bi se hvatao korak s ostalima. Jer..zahtjevi su sve veci, a njemu se sve vise ne da. I dalje s njim odlazimo dva puta tjedno u Polikliniku na vjezbe koncentracije, povremeno kod psihijatrice i soc. pedagoginje. Iskreno, mi pomak ne vidimo i dalje ima velikih problema s paznjom i fokusom. Uciteljica sve to hendla no ipak ne moze 45 minuta biti fokusirana samo na njega, a s druge strane, cim ga ostavi da sam napravi zadatak, od toga nista. Malo je reci da je razine nase frustracije ogromna, a mogu tek misliti kako je sinu. Poduzimamo sve, dobiva pomoc strucnjaka, muz i ja krenuli smo na savjetovanje kako bi osnazili sebe i dobili neke smjernice. Ponekad nam se cini kao da smo pred zidom i eto stojimo pred tim zidom vec jako dugo.
Stariji sin je u nesto boljoj situaciji no kako su zahtjevi u skoli postali veci, otpocetka sk.godine objasnjavamo mu kako je puno vise toga za savladati i kako ce biti potrebno ulagati vise vremena i raditi kod kuce zeli li dobre rezultate. Da odmah razjasnim; ne pucamo mi na odlicne ocjene, samo zelimo da steknu radne navike koje ce im u zivotu itekako dobro doci.
Starijem je ocjena vazna, voli se natjecati s drugima u razredu i to ga tjera pa ga je nekako lakse i motivirati. Kod mladjeg to nije slucaj, na zalost. S njim jos nismo pronasli modus. Stogod kod kuce trazili od njega, prvo imamo cirkus i dramu koja nas izbaci iz cipela, a onda mozda, samo mozda, napravi sto je potrebno (ne nuzno za skolu).
Uglavnom, jako smo umorni i iscrpljeni i nije me sram to priznati. Ne glumatam na van da je roditeljstvo uvijek bajno i onakvo kakvim ga prikazuju reklame na tv-u.
Kako bismo si olaksali, odn. kako bih olaksala sebi (barem malo), odlucila sam iskoristiti svoje pravo da radim na pola radnog vremena. Prije neki dan dobila sam potvrdan odgovor sa HZZO-a i nadam se da cu radeci krace u svojoj skoli, biti odmornija i spremnija pomoci svojoj djeci na svakodnevnoj razini.
Eto..opet se ovo moje pisanje oduljilo...a morala sam..da dobijete sliku gdje smo i kako smo sada.
Do sljedecg pisanja!
Pozzz
Uh, kako te razumijem. Sve sam to prošla. Neću te tješiti, koncentracija neće biti bolja nakon tih vježbi, jedino će on odrastati pa će time stvar polaaaako dolaziti na svoje mjesto. Oni iz škole dolaze kao prazne ploče (umorne prazne ploče!) po kojima roditelj mora cijelo popodne pisati.
Dobro je što si otišla na pola radnog vremena jer to nije lako izdržati.
Amondi, učinila si najbolje što si mogla za svoju djecu i za sebe. Trud će se i te kako isplatiti, a oni će odrasti brzo, prebrzo (kaže mama jednog maturanta i jednog studenta koja još jako dobro pamti prisilni homeschooling, jer su djeca dolazila kući kao umorne prazne ploče, pogotovo mlađi sin. Postalo je lakše naglo, negdje krajem osnovne škole, ali treba to dočekati. Kako čokolada kaže - smetnje ne prolaze, ali oni odrastaju i nauče živjeti s tim, razviju kompenzacijske metode i radne navike i sve dođe na svoje mjesto.
Sretno!
Amondi, sve sam to prosla. I prolazim i dalje s primjerkom br.2.
SRV ce pomoci da budes fizicki vise prisutna, iako ima dana ( vecina) kad ja u svoja 4 sata odradim vise nego netko u 8 sati i dodem toliko umorna da ne mogu mozak ukljuciti .
Lijepo da dijelis iskustvo. Nemam ti sto dodati, stvarno dajete sve od sebe.
Amondi, možda je glupa ideja - ne mogu procijeniti, ali jeste li s učiteljicom razmatrali mogućnost uključivanja asistenta u nastavi za mlađeg sina?
Nije mi cilj davati savjete (za to treba biti puno stručniji i iskusniji) ali to mi je palo na pamet, možda bi mu pomoglo dok ne stekne stabilnije radne navike. Imaš koga pitati.
Nema šanse za asistenta! Pogledaj koja je borba sad bila za asistente djeci s ogromnim poteškoćama. Čitala sam na nečijem FB zidu da je državna tajnica Putica na sastanku s pomoćnicima u nastavi izjavila da su se ove godine za njih nekako skrpala sredstva iz EU fondova, a da za sljedeću godinu nemaju pojma kako će naći novce (u proračunu ih naravno nema).