Pozdrav svima!

Skolska godina traje oko dva i pol mjeseca, a ja nikad umornija od skole. Nakon duuuugih ljetnih praznika mladjem sinu niti danas nije sjelo da su skolske obveze opet tu, da je potrebno ulagati nesto vise vremena i truda kako bi se hvatao korak s ostalima. Jer..zahtjevi su sve veci, a njemu se sve vise ne da. I dalje s njim odlazimo dva puta tjedno u Polikliniku na vjezbe koncentracije, povremeno kod psihijatrice i soc. pedagoginje. Iskreno, mi pomak ne vidimo i dalje ima velikih problema s paznjom i fokusom. Uciteljica sve to hendla no ipak ne moze 45 minuta biti fokusirana samo na njega, a s druge strane, cim ga ostavi da sam napravi zadatak, od toga nista. Malo je reci da je razine nase frustracije ogromna, a mogu tek misliti kako je sinu. Poduzimamo sve, dobiva pomoc strucnjaka, muz i ja krenuli smo na savjetovanje kako bi osnazili sebe i dobili neke smjernice. Ponekad nam se cini kao da smo pred zidom i eto stojimo pred tim zidom vec jako dugo.
Stariji sin je u nesto boljoj situaciji no kako su zahtjevi u skoli postali veci, otpocetka sk.godine objasnjavamo mu kako je puno vise toga za savladati i kako ce biti potrebno ulagati vise vremena i raditi kod kuce zeli li dobre rezultate. Da odmah razjasnim; ne pucamo mi na odlicne ocjene, samo zelimo da steknu radne navike koje ce im u zivotu itekako dobro doci.
Starijem je ocjena vazna, voli se natjecati s drugima u razredu i to ga tjera pa ga je nekako lakse i motivirati. Kod mladjeg to nije slucaj, na zalost. S njim jos nismo pronasli modus. Stogod kod kuce trazili od njega, prvo imamo cirkus i dramu koja nas izbaci iz cipela, a onda mozda, samo mozda, napravi sto je potrebno (ne nuzno za skolu).
Uglavnom, jako smo umorni i iscrpljeni i nije me sram to priznati. Ne glumatam na van da je roditeljstvo uvijek bajno i onakvo kakvim ga prikazuju reklame na tv-u.
Kako bismo si olaksali, odn. kako bih olaksala sebi (barem malo), odlucila sam iskoristiti svoje pravo da radim na pola radnog vremena. Prije neki dan dobila sam potvrdan odgovor sa HZZO-a i nadam se da cu radeci krace u svojoj skoli, biti odmornija i spremnija pomoci svojoj djeci na svakodnevnoj razini.
Eto..opet se ovo moje pisanje oduljilo...a morala sam..da dobijete sliku gdje smo i kako smo sada.
Do sljedecg pisanja!
Pozzz