Sreća neopisiva

[Peterlin]

Vikend je na izmaku. Koliko god ga jedva čekala, nedjeljom navečer pomislim koliko sam se zapravo umorna od vikenda i borbe s klincima. Posebno mlađim. Već je postalo pravilo, a ne iznimka da, što se tiče školskih obveza, mlađi naprosto ne želi. E sad, to izgleda ovako. Nedjeljom, obično prijepodne, pregledamo što još treba, ako je neki ispit u tjednu i to pokušavamo naučiti. Da, to bi bila idila. Ali nije Mlađi redovito zezne sve dogovore. Znači, dogovorimo jučer: idemo van zajedno, gledamo tv, poigramo se, ali danas, znaš sine moramo se malo primiti i školskih obveza. Da mama, naravno. Dođe danas, od poštivanja dogovora niti d, drama, cirkus, ne želi. I tako svaki vikend. Ali svaki!!! Malo smo ludi od toga, više ne znamo kako i koji pristup zauzeti (bez obzira što smo oboje prosvjetari i dobro potkovani, posebno ja, pedagoško-psihološkim znanjima). Škola neće nestati, prestati...to je konstanta još sljedećih (nadam se) "samo" 9 godina (što se mlađeg tiče). Ne možemo jednostavno pustiti pa kako bude, jer ne bi dogurao niti do tuda gdje je sada da nismo svakodnevno gurali, podsjećali i s njim radili i da nije divne učiteljice (koja je btw. moja prijateljica otprije). Znači, sve smo poduzeli da mu olakšamo...ali ne. Otpor nevjerojatan, više ne vidim načina kako. Sve smo probali; dogovor 1: riješi sine svoje obveze pa ćemo onda raditi što želiš (tv, igra, mobitel ili što već); rezultat= drama i cirkus. Dogovor 2: evo sine, pogledaj malo tv, poigraj se na mobitelu, igrajmo se zajedno, a nakon toga ćemo školske obveze; rezultat= drama i cirkus.
Ima li treće solucije? Postoji li? Meni se čini da ne, ispravite me ako griješim. Napominjem da u komunikaciji uvijek krenemo lagano, smireno, pristojno. Zamoliš, objasniš. Onda malo poludiš pa vičeš, pretvoriš se u u neku groznu osobu kojoj poslije daš po prstima jer je izgubila živce.
Rezultat uvijek isti: on jednostavno ne želi raditi bilo što, a da je vezano uz školu. Malo smo si očajni, ali vjerujem da nismo jedini s ovakvim problemom. Umorni smo; stalno se preispitujemo, stalno mislimo kako nešto ne radimo dobro.
A onda ipak zasja sunce jer nam ljudi oko nas govore suprotno; vidi se napredak, vidi se da radite najbolje što možete, ne sekirajte se. Valjda i je tako. Jer drugi vide, mi ne. Mi samo vidimo borbu koja traje i kojoj ne vidimo kraja. Rekli bi Talijani: con calma. Ma je...lako je reći. Treba to zaista i primijeniti. Ponekad uspijevam, ponekad, kao danas ne.
Ali, sutra je novi dan. Bit će bolje. Valjda.

Da, niste jedini... Zapravo, mislim da uopće ne postoje roditelji koji se s ovakvim izazovom ne sretnu prije ili kasnije. Roditeljstvo je takvo... uvijek ima nekih izazova.

Što se tiče ovakvih problema kada dijete NEĆE i ne bi radilo ništa za školu - ja sam imala jednog takvog tvrdoglavca. Nakon puno pokušaja i promašaja (smajlića, nagrađivanja, potkupljivanja, motiviranja, koještarija) došli smo do najjednostavnijeg rješenja. To ste probali, ali nemojte popustiti. Otrpite dramu i cirkus. Kad vidi da nema uzmaka, bit će ok. Kod mog mlađeg sina funkcionirala je jednostavna metoda: NAJPRIJE riješiš obveze, a TEK ONDA dolazi zabava. Dakle, NEMA odlaska van ni filmova dok nisi naučio. Dogovor "kasnije ćemo" ne funkcionira dobro ako dijete nema osjećaj za vrijeme i obveze ili ako ima kratak interval pažnje i teškoće koncentracije. Moj sin to nije imao sve do početka srednje škole, kad su ga trojke u svjedodžbi na brzinu resetirale. Osnovna škola bila je gadna muka, ovako kako opisuješ. Ja sam također pokušavala njemu napraviti pauze (disleksija je u pitanju). Ponekad je to funkcioniralo, ponekad baš i ne. Mislim, ono što mu je išlo dobro (matematika, engleski, crtanje) volio je raditi, a s hrvatskim i prirodom je bilo puno otpora. Teško se koncentrirao na to i morala sam ga natjerati da PRVO to odradi, dok još nije umoran, jer kasnije od rada ne bi bilo ništa. Mislim da je čokolada svojevremeno opisivala da sličan problem ima njezina starija - nakon igre i opuštanja dijete se NE MOŽE više koncentrirati na učenje. Još samo da dodam - moj stariji sin je često ni kriv ni dužan ispaštao naše odgojne metode prilagođene njegovom mlađem bratu, jer ako smo planirali ići na igralište, ni on nije mogao dok brat ne bi odradio svoje. Nekad smo uspjeli koordinirati, često nismo... Kako god bilo - obojica su stekli naviku da rješavaju obveze po kratkom postupku i toga se drže i danas. Nema "kasnije ćemo", jer ne znaš što ti nosi dan.

Pokušaj tako - prvo riješite učenje, a nakon toga je odmor. To je motivacija da se sve za školu riješi što prije, jer tek tada nastupa sloboda.

Vjerujem da sve dobro radite, ali metode rada često treba prilagođavati djetetu, okolnostima, gradivu... Nije to u kamen uklesano. Tražit ćete i dalje optimalnu metodu. Ja sam se sa svojim sinom natezala doslovce godinama, ali nisam popustila. Tek puno kasnije naučio je to cijeniti i usput razvio vlastite metode učenja i unutarnje motivacije. Danas je i on zadovoljan što mu nismo previše popuštali dok je bio u nižim razredima osnovne škole. Ne želim uopće razmišljati što bi bilo da smo popustili.

Sretno i vama i klincima, sve će biti dobro...