Vrijeme leti. Zadnje moje pisanje bilo je prije gotovo godinu dana, a toliko toga se dogodilo.
Protekla godina je bila izuzetno teška, izazovna, zahtjevna. Pubertet je na velika vrata ušao u živote naših klinaca. Znali smo da će biti teško, ali baš tako teško nismo se niti u snu nadali. U ovih godinu dana mlađi sin dva puta je bio hospitaliziran zbog izuzetno agresivnih ispada prema bratu, meni, mužu i stvarima. Toliko da smo bili prisiljeni zvati hitnu i policiju jer ga nismo mogli zaustaviti. Naizgled, ništa posebno se nije bio direktan povod no sina je to okinulo na tisuću razina. Nisam psihijatar no ovako, meni laiku rekla bih da polako izlaze van sve sinove frustracije, potisnute traume kojima se zapravo nitko stručan ne bavi bez obzira što redovito idemo kod psihologa i psihijatra (ako se redovito može nazvati jednom u mjesec i pol). Pretpostavljam da se traume moraju proraditi prije ili kasnije, no kad te one onemogućavaju u svakodnevnom životu potrebno je intenzivno baviti se njima. Skrenula sam pozornost stručnjacima kod kojih idemo pa se nadam da će se po tom pitanju prorađivanja nešto pomaknuti unaprijed.
Uglavnom, iscrpljeni smo i muž i ja, sreća pa škola uskoro završava pa će barem na neko vrijeme to biti briga manje jer mlađem sinu i škola je tlaka. Kako bilo...nije ovo pisanje kako bih kukala. Želim održati temu živom i možda ovim pisanjem (pri)pomoći nekome. Divno je biti roditelj, ali mislim da se premalo piše i govori o drugoj strani roditeljstva. A potrebno je govoriti. Ako ništa barem iz razloga da se ne osjećamo sami u svojim borbama i da čitajući kako nije sve idealno sami sebi kažemo: pa i drugima je tako, nisam jedina.

Pozdrav svima!

Ps. možemo mi to