Imam
Nemam
Već idem ili ću ići u autoškolu
Oduzeta mi je vozačka dozvola
Ovde gde ja zivim ima malo vise infrastrukture i kulture bicikliranja po gradu, pa se mogu osvrnuti na dve stvari:
- Kad biciklista obilazi pesaka (to je cak i legalno na stazama namenjenim zajednickom koriscenju biciklista i pesaka, kakvih ovde ima) potrebno je signalizirati. Kao neko ko vozi bicikl ali i trci takvim stazama, meni je puno ugodnije da mi biciklisti doviknu 'on your left!' i dodaju koliko ih jos ima u grupi nego da mi zvone. Zvonce je okej, ali cesto se zamislim i slusam nesto s slusalicama na usima, i prosto me prene, bas kao sto si i ti opisala.
- Kad ne postoji biciklisticka staza biciklista moze da bira da koristi saobracajnu povrsinu za voznju ili za hodanje. Ako je na trotoaru, mora da vozi sporo i pesaci imaju prednost sto se komfora tice. Kod nas je u commercial zonama (gde ima puno prodavnica i lokala) zabranjeno voziti bicikl po trotoaru, ali u ostalim zonama je dozvoljeno. Na pesackim prelazima, ako je biciklista odabrao da koristi pesacku povrsinu, onda mora da sidje i preveze bicikl preko prelaza. Ako je na vozackoj povrsini, onda mora da se ponasa u skladu s vozackim pravilima.
Znam da se ne moze prevesti ni na jednu drugu drzavu i njena pravila i obicaje, ali eto tako je to ovde, Severna Kalifornija.
E da, i trcimo preko pesackog :D, to je neminovno s obzirom koliko joggera ima.
Ako ima mjesta za prolazak sa strane, inzistiranje na tome da biciklist siđe s bicikla na zebri je pretjerano. Ono što je problematično i može dovesti do nesreće je ako biciklist svojom normalnom brzinom (koja je znatno veća od brzine hoda) krene preko zebre (ili sa strane) bez biciklističke staze a u tom trenutku i pješacima i autima koji dolaze iz ceste s lijeve strane je upaljeno zeleno svjetlo.
Vozač auta vidi pješake na vrijeme i pričeka da pređu, ali ako bicikl "doleti" nakon što si oni prešli, stvarno je opasna situacija koliko god automobil išao sporo (a ide sporo jer skreće).
Mislim da je za bicikliste važno da jako uspore na takvim mjestima. Nebitno je tko je više kriv, bitno je da nitko ne bude ozlijeđen. Uvjeti za bicikle u Zagrebu jesu nikakvi, ali što je tu je.
Apsolutno se slazem Danka. Opcenito mislim da je jako opasno brzo voziti ako nema staza, a cak i kad ih ima jer ljudi nisu senzibilizirani.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Bicikl ne vozim.
Ali, zato auto voooziiim . Jedva sam dočekala opet volan uzeti u ruke. Ako sam to već pisala, nema veze, silno me usrećuje da nakon par mjeseci opet mogu jednako dobro voziti. Još ne hodam dobro, ali što vozim
Posljednje uređivanje od Beti3 : 09.08.2018. at 19:21
Ma problem je kad je ovakva situacija: biciklistička staza postoji na pločniku, ali prestane nekih 10-ak metara prije zebre. Biciklist vozi "normalno" brzo i naravno da je daleko brži od pješaka. Kad dođe do zebre, nastavi voziti jednako brzo (to nije prebrza vožnja, normalna je ali za te uvjete je brza) jer to što više nema posebne staze za bicikl ne percipira kao bitnu informaciju. I izleti pred auto koji, doduše sporo, upravo skreće na zebru jer mu je zeleno, a pješaka više nema.
Doživjeh to par puta kao suvozač, nikad se nije desilo ništa, ali stvarno je opasno. Po propisima bi trebao sići s bicikla i tad bi taj rizik bio nepostojeći, ali mislim da nije nužno silaženje, dovoljno je da biciklom jako uspori makar u daljini vidi da mu je zeleno.
Slažem se. Ja znam napamet par takvih mjesta i uvijek kad sam vozač auta jako pazim ima li nadolazećih biciklista. Ali da se nađem u ne toliko bliskom dijelu grada ne bi ni percipirala da taj pješački nije samo pješački.
Ja primjećujem da se godinama kultura biciklista u Zagrebu popravlja, sve više ih nosi kacige i sve više ih se ponaša kao stvarni sudionici u prometu, paze na pravila i voze opreznije.
Trenutno su mi najgora kategorija vozači skutera koji su prave muhe bez glave, šaraju među trakama, provlače se pored auta koji stoje na semaforu i nerviraju me strahovito. Pretječu između traka i moraš stalno paziti da nekog ne pokupiš tamo gdje ni ne bi trebao biti.
Kacige? OK, sad je vruće, ali kacige stvarno rijetko vidim.
Općenito, baš pojačano promatram bicikliste otkad se o njima piše na ovoj temi, i stvarno ne bih rekla da im se kultura popravlja. Jučer sam recimo skužila da bez pardona prelaze zebru na crveno, dok sam čekala da se upali zeleno projurilo je 3-4 biciklista iz suprotnog smjera na crveno. Pitam se recimo i to zašto se biciklisti po ulicama kao Kačićeva i Medulićeva koje nisu jako prometne, pogotovo sad, ne voze kolnikom.
Problem je što u ovoj situaciji koju opisujem zebra jest samo pješački prijelaz, a biciklističku stazu koja ide pločnikom prekinu 10 metara prije zebre. Kad nije prekinuta, onda je označeno pored zebre crvenom bojom.
Mislim da je smisao tog prekida to da se bicikliste navede da siđu s bicikla, tako da ne izlete pred automobile, ali u praksi to nitko ne radi. Što - po meni - nije problem ako uspore dovoljno.
Mima, moguće da si ti više po centru i da, tu ima puno više biciklista bez kaciga koji voze svakojako, oni su kao neki "gradski" biciklisti pa kao da za njih ne vrijede ista pravila.
Po rubnim dijelovima grada, većim prometnicama, Jarunu i okolici sve više biciklista je s kacigama i opreznijih.
Ja živim na brdu i tu često prolaze biciklisti i uzbrdo brzinom puža i nizbrdo jureći. Rijetko je koji bez kacige.
Polozila 2x / Hrvatska i SAD i ne znam vozit
Nije ni to za svakoga, ima ljudi kojima to baš ne ide....a opet, možda trebaš samo malo vježbe i podizanje samopouzdanja.
Moju kolegicu je muž nesvjesno demoralizirao, pa je mislila da je loša vozačica, ali kad se razbolio, njezine podcijenjene vozačke vještine su im bile jako vrijedne. Nemoj olako odustati.
Ja mislim da je MM kriv...svako malo mi kaze da ja NE MOGU vozit. Ja ne vozim uopce, vozacka mi sluzi kao ID, ali mislim da trebam krenut sa voznjama. Mogu ja to...i moram prije nego MM realizira svoju zelju da se preselimo u TX jer tamo se ne moze bez auta
E da, ovako kako kaže Peterlin. I mene je sila natjerala da sjednem za volan u kasnijim godinama. Ne moraš ti bit Lauda, dosta je da savladaš svakodnevne rute. Pa polako širiš radijus kretanja, ili se zadržiš na najnužnijem. Možeš uzet i dodatne sate u auto školi, nitko ti ne radi uslugu i nitko se ne dere na tebe.
Slazem se s curama, Calista. Ja sam muza udaljila iz procesa potpuno, i fakat mi je to olaksalo sve. Nema sanse da ne mozes voziti, pa barem po americi vidjas i stogodisnjake i stogodisnjakinje i decu od 15-16 godina za volanom. Svi to mogu.
Za pocetak uplati 10 sati dodatne voznje.
To bi ti trebalo biti dosta.
Ako ne bude, jos 10.
Ti to mozes.
Postoji mogucnost da su casovi voznje skupi. Kod nas sigurno jesu, bilo je 210 dolara dvocas, i zato sam ih uzimala minimalno, cca 7-8 (kalifornija). Ali ako je dva puta polozila voznju, voziti zna, tako da samo treba krenuti (postepeno).
A fascinantno je i kako si kao biciklist generalno nepoželjan - ako voziš po trotoaru (čak i ako paziš i ne divljaš i ne zvoniš bjesomučno), pješaci su često neugodni prema tebi; ako voziš po biciklističkoj stazi (to je ak imaš sreće da ti je negdje na ruti), obično su tu opet neugodni pješaci, a bome i neugodni divljaci na biciklu, a ako poštuješ propise i voziš po cesti tamo gdje nema biciklističke staze (po propisu, uz desni rub), onda su bezobrazni vozači (nisam jednom doživjela da mi se na cesti gdje nema biciklističke staze vozači deru nek se vozim po stazi ).
Razumijem ja tebe, ali čemu ovaj post na ovom topicu? Tu treba žene osokoliti da počnu voziti. A meni osobno kao vozaču biciklisti su noćna mora. Eno jučer je budalaš izletio na zebru (mi smo bili u autu) i još se čudom čudi kad mu je mm zatrubio. Pa pustit ćemo te kad SIĐEŠ i preguraš bicikl preko zebre. Drugo je kad je na zebri obilježena biciklistička staza, kao što je npr. višemanje cijela Ulica grada Vukovara - to poštujem.
Aliii u mladosti (i počecima vožnje) nauživala sam se straha kad sam u provinciji vozila u mraku i sumraku lokalnom cestom, a sa svakog brda izleti najmanje jedan biciklist, bez svjetla, o kacigama da i ne govorimo, a vrlo često i pod gasom... uffff.... Ja ne dozvoljavam sinovima voziti se biciklom bez kacige (sad su to već odrasli klipani, ali utuvili smo im to od malih nogu...) I učimo ih da prometna pravila vrijede i za njih. Biciklist i pješak nije isto. Tamo gdje smiješ pješice (preko obilježenog prijelaza) NE SMIJEŠ se voziti bicikom. Siđi kao čovjek, pa ću te pustiti da prođeš.
Medjusobno uvazavanje i sagledavanje saobracaja iz perspektive razlicitih ucesnika u svakom trenutku je way to go, prema mom misljenju. Ljudi cesto grese u saobracaju, ali ne uvek iz obesti. Recimo u Beogradu je skroz normalno da te u auto skoli i na testovima ne uce saobracajnim pravilima. Uce te da budes 'the vozac,' na testu odmeravaju kol'ki si Fandjo, za pisani test ucis napamet odgovore na pitanja koje je skola dobila od 'policajca' i onda je normalno da je haos. Kako bi tek biciklista naucio...
S druge strane, ni ovde u CA biciklisti ne moraju da prodju kroz edukaciju. Pravila ili naucis kao vozac (a nisu svi biciklisti vozaci) ili kroz povremene skolice koje organizuju manja ili veca aktivisticka udruzenja gde su target grupa najcesce deca.
Promblem s biciklistima nije uopće mali. U praksi se često biciklisti postave na način: Ja sam slabiji sudionik u prometu i pazite vi na mene.
Stvarno pazim kako vozim i prešla sam u svom stažu cca 250.000km. Biciklisti se vrlo često zalete preko zebri i dodaju gas, dok ja usporim prije zebre i pogledam, nema nikoga, krenem i biciklist mi punom brzinom uđe u mrtvi kut i evo tragedije.
Ja sam uglavnom vozač auta ili pješak. Otkako ponekad po gradu idem biciklom, prek zebre idem tako da siđem s bicikla i hodam.
I još mnogi mladi biciklisti (i stariji) imaju slušalice u ušima, pa ni ne čuju kad im netko prilazi s leđa (to je isto jedna od stvari o kojima sam ozbiljno porazgovarala sa svojim sinovima). Kolegica je nedavno pričala kako je njena kćer studentica isto tako (sa slušalicama u ušima) biciklom izletjela ispred žene u autu (koja je imala prednost). Opalila ju je, srušila s bicikla itd... Potres mozga, čvoruga na glavi, aliiii kad je došla policija, ustanovilo se da je mlada biciklistica kriva i morala je platiti kaznu i štetu na autu (red veličine prosječne hr plaće sve skupa). Pa si ti sad misli...
Inače, imam i vlastito iskustvo iz te dobi (ja na biciklu, srušio me susjed autom, nisam imala kacigu pa i danas mogu napipati ožiljak gdje sam glavom udarila u rubni kamen). Izgubila sam godinu zbog toga. Nisam bila kriva, ali da sam bila pametnija i iskusnija, mogla sam to izbjeći. Nije uvijek bitno biti u pravu, ponekad moraš biti praktičan i pametan.
Dakle... u ponedjeljak si kupite Jutarnji i u njemu dobijete besplatnu knjigu prometnih pravila: https://www.jutarnji.hr/life/velika-...listu/7771581/ To ću svakako nabaviti da imamo doma.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 30.08.2018. at 09:07
Je, i mene je svojedobno opalila biciklistica u stražnji dio auta dok sam gmizala u koloni u centru grada.
Auti su gmizali, ona je vozila svojom brzinom i zaletjela se. U prvi mah sam se prepala za nju (po onom uvjerenju da je vozač auta a priori kriv za sve, nema veze što mi je trenutna brzina bila 10 km/h), a cura se digla s bicikla, zbunjeno propetljala "ma ništa, ništa, dobro sam" i odmaglila dalje. Ja sva sretna da joj nije ništa, a kad sam došla doma, imala sam što vidjeti - solidno ulubljen lim na autu
Možda pretjerujem, ali prelazak ceste je kao ruski rulet. Stojim li na zebri nitko neće stati. Tek kada krenem vozači stanu. Ali kada ja krenem ne mogu biti sigurna da će on stati.
joj zuta, saosecam. isti osecam sam i ja imala u Beogradu s klinicima. Posle BG meni je Oakland (zli Oakland!) bio oaza mira i reda u saobracaju :D
Žuta kaj nisi već par puta to postavila ko pitanje?
Evo, žuta, samo za tebe
Iako vijest nije nimalo smiješna
https://net.hr/danas/crna-kronika/na...o-preko-ceste/
“Dječak je prelazio cestu na označenom pješačkom prijelazu kada je na njega u punoj brzini naletio automobil osječkih oznaka u kojemu su bili vozač i suvozačica”, izjavila je djevojka koja je svjedočila nesreći, te dodala kako je unesrećeni prelazo cestu u grupi s još desetak školaraca.
Svjedokinja je opisala kako je auto udario dečka koji je zatim glavom udario u vjetrobransko staklo i razbio ga, a onda je pao na tlo. Rekla je da nije bilo krvi, dječak nije izgubio svijest, ali je bio ošamućen, te je ostao ležati.
Ljudi su zatim priskočili i okrenuli ga na bok, dok je vozač automobila izašao i nervozno počeo vikati na dečke i govoriti im da zašto su krenuli preko ceste kad su vidjeli da on ide autom.
Da, školarci su posebno nevidljivi. Sjećam se da sam išla prema zebri bez semafora, na lijenom, ali frekventnom uglu, kod Trga žrtava Milana Bandića, pa je dečkić čekao dobrih minutu koliko je meni trebalo da se dovučem do zebre, a auti nisu stali, nego tek već kada sam krenula (iako mi to izazova grčeve), a što je dijete iz toga moglo naučiti nego da ne treba stajati i čekati.
Evo nekih europskih statistika:
https://etsc.eu/euroadsafetydata/
Zanimljivo mi je tu prvu kartu pogledati za 2001, 2010 i 2017. Svi se popravljaju. I HR isto, ali sporo. Odnosno krenulo je nabolje i opet se jako pokvarilo u 2017., u skladu sa stanjem nacije. Mi smo dakle treći, nakon Rumunjske i Bugarske (i Srbija je mrvicu gora, al nije EU). Eto ima još kutaka gdje je Hrvatska nešto bolja od Rumunjske i Bugarske, a da nije nogomet u pitanju.
Croatia: Following good progress in lowering the number of road fatalities from 2010 (-22%), the number of road deaths in Croatia has gone up in 2017 by 8% (80 per million inhabitants).
Kako neće kada su svi nestrpljivi na križanjima. Jedva dočeka da stisne gas da krene, kao da žuri na vlak. Nisam nikada vozila i ne mogu razumjeti je li to baš takva muka čekati da prođu pješaci.
Nije muka čekati da prođu pješaci, ali gužve u Zagrebu su nesnosne. Ideš na posao i voziš se između 20 i 40 km na sat, na svakom semaforu čekaš da se semafor izmijeni 3 puta da prođeš raskršće... a samo si 8. automobil u redu i ne možeš proći na prvo ili drugo zeleno... kad skrećem desno i čekam da pješaci prođu, iza mene će na tom zelenom proći još dva auta, i to možda, i onda će se semafor ugasiti. Zato svi jure ko budale, oduzimaju prednost, vrše pritisak na pješake... naravno da staneš (a neki ni ne stanu), ali ako ti je on na drugom kraju zebre idu svi i prolaze dok se pjesak ne približi... onda stanu i broje mu “ajde požuri”, a on šeće, gleda u mobitel i misli si... “kud ti se žuri, zebra mi je”... nikud mi se ne zuri, samo želim proći već 15. semafor i završiti ovu vožnju od 5 km koja traje 50 minuta.
Malo karikiram... ali ja recimo kad prelazim ko pjesak semafor ja stvarno jako brzo hodam... jer znam koliko meni znaci kad sam onaj 3. auto u raskrscu i semafor mi se ugasi dok pješaci odšetaju... ako nema semafora dam neki znak da ću krenuti i kad dobijem signal da će stati krenem... a djecu učim da ne smiju na zebru kad se upali zeleno nego kad vide da su kotači stali. I da samo malo tijelom daju znak da idu i tek kad vide da će stati da krenu.
Znam da ovo zvuci užasno. Al promet u ZG je pregust, turbo pregust. Nije pritisak samo na pješacima, ako ne prolaziš raskršće dok još nije debelo zeleno isto će ti neko “brojit sve po spisku” - mogla su proći jos tri auta, a ti staješ na žuto.
I tako to...
Nego... kad to rade pješacima, probaj zamisliti sto rade drugim vozačima... oduzima ti prednost kad ideš ravno, a on lijevo... žmigavac - nula bodova, kružni tok žmigavac - nula bodova... tipkam po mobitelu - svaki treci... vozim jer moram, ne možemo drugačije složiti logistiku, al da mi je u voziti po gradu super, nije.
Pa ne krećemo dok ne vidimo je l nas vozač primijetio . Kad vidno uspori, počne se zaustavljati ili nam mahne rukom, primijetio je . Ostali jure proći, ne misle na tebe.
Samo nemoj iskočiti pred auto koji prebrzo vozi... ostali će stati kad lagano kreneš.
U posljednje vrijeme krenem tek kad vidim da je stao, nekad si stanem nasred traka ako vidim da ne usporava onaj s desne strane. Desi se da ovi koji skreću krivo procijene moju brzinu i doista moram stati ako ne želim da me pregazi, jer si je on nagazio na gas. Ako je vikend predvečer bude i nabrijanih glazbom, ili čime već. Pitam se kako je dedicama kojima čitava vječnost treba da prođu zebru, a semafor prebaci na crveno nakon deset sekundi.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 31.10.2018. at 06:58
Isto im je kao i tebi kad ideš s djecom pješice. Neugodno.
Meni su najveće traume bile kad su djeca krenula u osnovnu školu. Nije daleko, ali trebalo je prelaziti cestu, a u to vrijeme ljudi idu na posao i voze se s glavom u danevelim kojoj rupi. Odahnula sam kad su dorasli da znaju sami paziti, ali štrecalo me dobrih nekoliko godina.
Ja prelazim cestu s 4 trake bez semafora, nekoliko puta dnevno. Ujutro vrlo često mi stane auto u bližoj traci (nakon nekog vremena), a onda ja iza njega provirujem da vidim mogu li i preko druge trake da riješim jedan smjer. Drugi smjer je lakše prijeći. A kad se vraćam s posla prelazim isto preko zebre koja je na sporom, ali nervoznom zavoju. Tu gledam na semafor 30tak m dalje i ako vidim da je autima zeleno, ne prelazim, pustim ih iz ovog razloga što Bubilo opisuje. Ako mene pusti, propustit će semafor i onda će čekati još barem 3-4 minute do idućeg. Ali me nerviraju kad im je crveno, a guraju se kao sumanuti da bi stali 15 metra dalje u koloni za semafor. Problem su ta natiskana zagrebačka naselja koja gravitiraju centru, gdje ima puno zebri pa ako ideš svaki dan, pun ti je kufer tog stajanja.
A u dvostruko većim gradovim je isto gužva, ali je javni prijevoz funkcionalan, za razliku od zagrebačkog gdje je zbilja kako te potrefi. MM ima cca 3 km do posla. Javnim prijevozom se ide toliko okolo da bi mu trebalo kad nema nikakve gužve oko 45 minuta koje bi uključivale 1,5 km pješačenja. Kad je gužva, vrijeme dobiva drugu dimenziju
Sjećam se kako sam ja naivno mislila da u Berlinu nema prometne gužve, jer sam svuda stizala brzo javnim prijevozom, a onda sam se jednom voziila s prijateljem po njegovu djecu i iznenađeno upitala zašto je danas takva gužva - čovjek me u čudu gledao jer je svaki dan gužva za automobile.
U 37. godini, trudna treci put, upravo polazem vozački i stalno ponavljam da cu odustat
Nestao mi tekst! Uglavnom bila je prilika za polaganje i nakon zavrsenog fakulteta, polozenog strucnog, poroda dvoje dice i operacije, a valjda cu i ovo moc. Ne mogu se dovoljno skoncentrirati, imam osjecaj da je poligon za mene SF.
Posljednje uređivanje od Smajlich : 02.03.2019. at 21:27
Smajlic, nemoj odustati!! Slicno ti je kao sto je meni bilo (trudna s 4. detetom, 36 god.) i razumem i potrebu ali i stres, ali ne daj se pokolebati!