Imam
Nemam
Već idem ili ću ići u autoškolu
Oduzeta mi je vozačka dozvola
Ja o takvim ljudima ne razmisljam. Zapravo vise ne razmisljam o voznji, nakon 15 godina odradujem ju potpuno automatski.
@Peterlin, to se vama vozačima samo čini. Uostalom, živ čovjek se na sve navikne.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 25.05.2016. at 20:50
Je, covjek je magare. Na sve se navikne. Samo je pitanje da li je bas nuzno da se na sve navikne.
Ja se moram na ovo naviknuti jer ne da sam nesigurna već sam sigurna da auto nije za mene. Nekog bih prije ili kasnije pregazila.
Cuj, jednom prilikom se pregazila motocikistu koji mi je upao u mrtvi kut po pljusku dok sam skretala lijevo. Srecom , nije mu bilo nista. Samo sam ga srusila, a vozila sam 2 km na sat. Nedavno , mi je na sajbu pao biciklist koji je jurio nizbrdo i izgubio je kontrolu na sljunku. Dobro se je ogulio , ali mu nije bio nista. I tako...vozim dalje. Nista me ne moze pokolebati.
:D
Sirius
Kao što su cure već pisale, kad bi se o svemu razmisljalo u vožnji, malo ko bi sjeo za volan.
Kad sam tek uzela auto, najveći strah mi je bio mimoilazenje sa kamionima i auta koja preticu iz suprotnog pravca. Kad postaviš stvari tako da znaš da će se kamion držati svoje strane i da onaj koji pretice čuva sebe, opustiš se.
A ne bih baš rekla da vozači koji se boje predstavljaju veliku opasnost na cesti. U mene se vise zalijetalo vozaca koji znaju sta rade nego isprepadane žene.
Meni je najgori osjećaj bio na talijanskom autoputu, tri trake. Skroz desna krcata sporijm kamionima, srednjom voze osobni automobili "normalne brzine" i brži kamioni i onda par kamiona odluče obilaziti i voziti skroz lijevom i tako se nađeš u srednjoj traci između dva zida kamiona. Baš nelagodan osjećaj.
joj da, talijani
za vrijeme faxa smo frendica i ja relativno često išle u šoping u italiju
ona tek položila
mogu samo reći, Bog, ili što već, nas je čuvao
ona je samo gledala naprijed, kad se trebala prestrojavati, skretati, ja sam gledala i vikala može, može, može
srećo nije bilo ni jednom, a sad više ne može
još koju godinu, pa će mi dijete biti u toj dobi
Ja se ne bojim. Ispada da se ne bi smjela voziti onda ni biciklom, ni avionom, ni vlakom, ni hodat pored ceste ili preko zebre da me netko ne pokupi, a i prometala javnog prijevoza povremeno imaju sudare s ozlijedjenima. Jednostavno, voznja je kao i svi ostali dijelovi zivota, treba ponekad i malo srece.
A da bi trebala posebna tema biciklisti vs auti -bi. Svaki dan idem par km po slavonskoj i svako toliko vidim biciklista kojeg je srusio ili skoro srusio auto, imho u 90% slucajeva su krivi biciklisti jer jure po onoj svojoj traki bez da uopce gledaju da li je neki auto vec prakticno na zebri, zalijecu se iza auta, prelijecu na crveno po zebrama iako vozac koji skrece ne ocekuje da mu tamo netko izleti s 30km/h, voze po cesti iako imaju biciklisticku stazu pored i tako....
Ajde, zuta, da ti dam motivaciju.
Tvoj uvodni post kao da sam ja pisala.
Imam dioptriju, nemam koordinaciju.
Počela obuku i na pola odustala.
Ne mogu da držim pravac volanom na pravom putu.
I bicikl sam naučila da vozim sa 11 god.
Moja mama ima položen vozački i nije vozila skoro nikad. Poslednji put pre 20 god. vozila tatu u Hitnu, nešto mu je pozlilo.
Sestra ima položen vozački i vozi samo ako baš mora.
Ja verujem da bih mogla položiti vožnju posle odr. broja pokušaja, 5,6,7..., ali nikad od mene dobar i pouzdan vozač.
I ne želim da ubijem ni sebe ni druge. Umem da odvezem auto od tačke A do tačke B u nekoj nedajbože situaciji, i od mene dosta.
A motivacija-pa nećeš valjda biti ista kao ja i moja porodica? Idi i položi .
ajde pitanjce, kak vi održavate budnost kod vožnje, ja kad recimo idemo na more put 3-5sati, obavezno zakrmim pored vozača
inače ko djete smo se jaaako puno vozili vlakom, uvijek bi spavali bar dio, kasnije dok sam sama putovala vlakom uspjela sam se zbuditi taman kod stanice gdi bi trebala sići,
( želježničko dete)
žuta, ako imaš volje onda planiraj vozački kad bu novo dete više od 6 mjeseci
Kod mene pali jednostavan trik za održavanje budnosti, a to je žvakanje kaugume. Inaače nisam fan od toga i imam preskupe zube, ali u vožnji pomaže,neke jake s puno mentola. Zapravo bilo koje. Pokretanje čeljusti mi brani padanje u san. Isto koristim i na dosadnim seminarima.
Kaj se vlaka tiče, ista stvar, odličan za spavanje.
Budnost održavam muzikom, i "komunikacijom" sa drugim vozačima (gdje si kren'o, što si tako spor... ). Kad sam počela raditi poslije porodiljnog, prvu sedmicu sa promukla od pjevanja u autu .
Kao suvozač se ni ne trudim držati budnost.
Na duzim putivanjima uglavnom vozi MM. Kao suvozac nikada ne spavam nego njemu stalno didajem bonbine ili nekaj pricam , u stvari, vozim s njim. Nakon nekog vremena se zamijenimo za volanom i tada in odspava, a ne hrani mene bonbonima. E nakon tig bjegovog spacanja, kada se opet zamijenimo, ja pistajem ooustenija i eventualno i ja ubijem oko.
Najveci priblem nam je sti oboje ne volimo voziti po noci.
To mi je stcarno najgori dio voznje bilo na autocesti ili obicnoj. Mislim da imam kokosje sljepilo, ak se to tako zive. Jako mi smetaju svjetla automobila iz suprotnog smjera.
Ove gidine smo zimi islo gotovo do Francuske, ti iskustvo ne zelimo ponoviti. Horror talijanskih auticesta koje je netko dobri opisao, iako je isto tako Beti napisala da su idilicne.
Voljela bih MMa nagivoriti, a znam da necu uspjeti, autom do i po Rumunjskoj
Sto vas vise citam to se cudnijom osjecam.
Ja sam, s ispitom polozenim iz 5-e prije ravno 3 dana, bez auta (al imam nekoliko u vidu ), ozbiljno razmatrala da se ovog ljeta autom zaputim u HR, s dvoje nejaci nenaviknute na voznju, autosjedalicu i opcenito pristojno ponasanje, hiperaktivnim psom i muzom nevozacem (ne, muz mi nije maloljetan).
Ne brinite, odustala sam, ali dogodine sigurno, i to preko Portugala.
Pa lunjo tako i treba.
Ja se volim voziti. Volim i da me drugi voze (osim svekra), a volim i sama. Ne osjecam stres, osim kad ispred mene vozi netko evidentno nesposoban za voznju, pa me zabrinu moguci ishodi.
Položila sa 30, sve iz prve, muž me nagovorio. Odmah sam se uputila u sam centar grada, više puta - sama. I tako prevladala sve strahove i nesigurnosti. A dobrobiti vozačke - nemjerljive!
Talijanske autoceste ( ceste opcenito) su horor. Mi bili u Rimu sa autom, nitko ne reagira na semafore, u jednoj traci stoji 3 auta, ma, bas kaos... I to tako funkcionira, nakon 2 dana se naviknes.
A tek Albanija.... Po autoputu traktori, konjske vprege, nema da nema...
Polozila sam prije 6 mjeseci..
Sila me natjerala
Naocale nosim zadnjih par godina, i ti samo za citanje. Astigmatizam mi nisu spominjali. MM ga ima - no oboje izbjegavamo nicnu voznju pa tako i planiramo putovanja.
U gradu mi je svejedno dan/ noć
sestro
ja sam položila vozački u 22. godini, malo vozila i prestala
danas vozim par puta godišnje, jednostavno ne volim, ne privlači me, a muž vozi fenomenalno
ali me već prošla i faza ljutnje na samu sebe, postalo mi je svejedno
nekako si mislim da ću opet provoziti ako će mi zatrebati, ako mi dop...di gradski prijevoz
i ne treba ti 10 sati, aleks
jednostavno nedjeljom ujutro provozi po kvartu, kad je sve prazno
začas ćeš se svega prisjetiti
ja sam prije par tjedana, a nakon x vremena odvezla malu u glazbenu i sve je bilo ok
i opet sam prestala nakon toga
Ja jedva čekam... položila ispite i jedva čekam. 36ta mi je i očajno želim slobodu da više nikoga ne moram navlačiti za rukav kad nekuda želim skoknuti. Pogotovo kad želim nekuda s djecom, a mm-u se ne da!
Talijanski autoput!! Nakon pola sata vožnje kroz Sloveniju, gdje moram paziti da ne pređem "enainpideset" u naseljenom mjestu, provučem se kroz Basovizzu...i evo autoputa. Pa kad se ubacim, pa kad poletimo, promet, živahno, svi znaju kako se vozi autoputem ( OK, Bugari tek uče, ali ionako su pretrpani i idu sporo), pa Autogrill i kapučino s kroasanom pa se približim Veneciji, a traka kao u priči, pa te pretekne koji Ferrarri, a u ušima onaj zvuk brrruuuummm, bruuuuuuummmm. Ali, najbolje je kad se skrene prema jugu, Autostrada del Sole. Koji je to način vožnje. Rim je kaotičan, ali kako je u Bariju i Tarantu, ma oni voze na trubu, ni na ča drugo .
Osmijeh od uha do uha! Volim talijanske autoceste, volim Italiju.
Vozite, nemojte biti samo vožene! Sloboda je u pokretu.
Nemoj to samo tako pustiti za sva vremena. Razumljivo je da ti sad nije pravi trenutak za učenje vožnje i još će to pričekati, ali nemoj odustati od sebe. Jednom će ti zatrebati, štajaznam da možeš ići na puno bolji posao koji eto nije preko ceste ili da možeš klince razvoziti bez tuđe pomoći.
Što se opreza tiče, uskoro ćeš htjela nehtjela uz dvoje male djece jako izvježbati lateralnu pažnju i vid, a to to jejaaako važno kod vožnje. Ja sad vozim puno više nego prije, ali i drugačije nego prije. Prije me baš vriti cukalo za ograničenja brzine i slično, a sad pazim ako su djeca sa mnom ali bome i ako nisu. Ne mogu si baš priuštiti neoprez. I bolje je tako.
Ja sam prestala voziti nakon jedne manje prometne (MM je tad vozio). I onda opet pocela s trbuhom do zuba, dva mjeseca pred prvi porod. U pocetku samo relaciju kuca - posao, pa do ducana... Sad vozim puno i svuda. Ali se bocno ne parkiram .
Zuta, ja lose vidim, visoka dioptrija i astigmatizam, nikakva orijentacija u prostoru, a polozila sam vozacki u Zagrebu iz prve. Jedina prepreka ti je strah, sve ostalo ce ti doci kao automatska radnja. Samo kreni, cim prije.
Morat ću potražiti neki filter, jer ne mogu bez dioptrijskih (progresivne - tri zone, nema šanse da si radim naočale za noćnu vožnju po mjeri), a ne znam kako bih drugačije osigurala žute...
Ovako nešto - natikači (u sredini stranice): http://www.monokl.hr/suncane-naocale/
Odlucila sam opet pocet voziti.
Istekla mi je vozacka prije godinu i pol i nisam ni pitala za nju. Da li bi mogla sad imat zbog toga problema kod obnavljanja?
I kud opce idem obnoviti to?
nećeš imat problema, trebaš napraviti lječnički recimo https://www.ponudadana.hr/Lijecnicki..._306kn-24207_1 ili neki slični, ima ih ovih dana i na akciji , i s papirima otiđeš do heinzlove, slike ako nosiš naočale moraju biti s naočalama
Moram samo oči pregledat, ne cijeli. Ili to ne vrijedi sad nakon tolko vremena?
Nadam se da ce biti bez naocala
e sad ak je podosta vremena prošlo rade cijeli, ali samo ako ti ne piše neka šifra, tada rade samo očni ( 01.01 ili 01.02 ( valjda je ova druga točna)), ako nemaš nikakva ograničenja ili neke šifre onda rade cijeli, koji je gotov za cca 1.5 sat tada ti i vade krv, i trebaš papire od obiteljske doktorke da ne boluješ od psihičkih i ... bolesti
Posljednje uređivanje od jelena.O : 06.06.2016. at 14:07
ja sam bez auta paranoična, kao u luđačkoj košulji sputana. Imamo dva auta iz više razloga, osnovni je što ni mm ni ja ne volimo biti ovisni jedno o drugom. kako mi je i posao bio vezen za dosta terenskog rada, školovanja u inozemstvu i putovanja ne mogu zamisliti da ne vozim. Nikad mi vožnja nije predstavljala problem, nikakav velegrad, duga relacija, gužva u gradu, snijeg, kiša..kakav je dan i plan za taj dan tako sjedam u auto i idem, bez razmišljanja. Najsmiješnija situacija mi je bila kad smo kolega s posla i ja vodili novinare s dva auta u Budimpeštu na prezentaciju...Mene je dopalo da kupim hrt i rtl kamermana i novinara , dolazim po njih (muška ekipa - stiže žena s monovolumenom), oni u šoku, milijun uputnika nad glavom?????Krećemo, oni se javljaju ženama i govore da ih ŽENA vozi u Budimpeštu. Ajme u očima im se vidio strah i nepovjerenje. Put je prošao izvrsno i na povratku su priznali da su nevoljko ušli u taj auto, kasnije su na putovanja kad bi ih se vodilo birali da idu samnom.
Ja sam položila s 38 godina iz trećeg puta.Kao i žutaminuta,mislim da ja nisam za volan.Nikada nisam ni bila i u stvari me natjerao muž.Nije stvar da ja ne znam da vozim-ja NE VOLIM da vozim.Mrzim da vozim.A uz to i nemam potrebu da vozim,jer mi je sve u krugu 500m.Jedino vozim kad obavljam veliku kupovinu ili kad idemo na kraće relacije,čisto da održim neku...formu:/.
A dalje...mislim da su ustrašeni vozači dosta dobri na cesti.Ne mogu zamisliti da ja ugrozim nekog,kad vozim sa razrogačenim očima i na leđima.
I dalje još...muž me nagovorio i mnogo sam se pokajala što sam ga poslušala.Taj vozački mi je sad.Očekivao je valjda da ću kad položim ići ko Šumaher po cestama,a ja samo do "Konzuma".Bezbrojne rasprave i svađe...
Možda bih se oslobodila kada bi me sila natjerala da vozim,iako mislim da bih prije obolila od nekog čira npr.Jednostavno ne volim da vozim,ne osjećam se ugodno,a nisam tip koji se oslanja na sreću.
A i volim da šetam.
Posljednje uređivanje od silkica : 12.06.2016. at 18:03
Ja sam polozila sa 21g iz prve, i onda sam 5 g povremeno vozila, tipa jednom ili dva puta godisnje jer sa nisam osjecala spremnom, a nisam ni imala svoje auto.
Kad sam se udala skuzila sam da je bolje da krenem vozit prije nego dodju djeca jer se vjv necu usudit, a niti imat vremena s njima. Pocela sam ozbiljno vozit, bas sam bila odlucila cvrsto da to moram savladat. Mjesec dana nakon toga sam isla autom na sl put u Zg, uopce me nije bilo vise strah. Ne mogu zamislit da ne vozim, zivot bi mi bio uzasno kopliciran s obzirom gdje radim i zivim i dvoje djece. Volim vozit, bas gustam, nekad za opustit se sjednem i ucinim djir autom.
Ja ne kuzim te drame oko voznje. Voznja auta je vjestina kao i svaka druga. Moze se nauciti.
Naravno da su neki vise motivirani i talentirani od drugih, ali to je u prvom redu-vjestina.
Kad se vjezba postaje se bolji . Nema tu prevelike filozofije.
Vozim od svoje 18. god. Čim sam položila, otac mi je dao svoje auto koje je btw. bilo dosta jako i masivno, sjeo na suvozačko mjesto i naredio : vozi ! Majka je umirala od straha, posvađala se s njim, jer je ona smatrala da ne trebam voziti dok ne skupim iskustva Samo se pitam kako se skuplja iskustvo ako ne voziš Uglavnom, drago mi je što je to učinio, jer danas za sebe mogu reći da sam odlična vozačica, nije me strah ni autoceste, ni parkiranja (ok, bočno mi nikada nije do kraja sjelo), niti ičega.
Inače, znam poznanicu koja je ful hrabra, samopouzdana ženska, ali išla je na par sati psihoterapije, jer je imala strah od vožnje, nije vozila unatoč tome što je položila vozački. To joj je jako pomoglo, sad vozi bez problema.
Ja sam polozila u drugoj trudnoci teskom mukom, to mi je valjda bilo najteze u zivotu... Sad mi dijete ima skoro godinu i pol, a ja jos uvijek ne vozim, bojim se voziti s njima dok se malo ne izvjezbam, a rijetko mi ih ima tko pricuvati, a zelim da mm bude sa mnom u autu dok vozim, bojim se jos sama.i tako vrijeme prolazi a ja se osjecam ko debil.
Cak sam bila uzela dodatne sate, ali avaj, kad bi bar par tjedana malo vjezbala s mm- om bi se uspjela opustit. Bas se osjecam ko kreten, negdje bi otisla solo da on cuva klince, a izgubim pol dana na javni prijevoz i na kraju popi*dim i ostanem doma.
Mislim, ja znam da ja objektivno nisam bas za voznju, ali par jednostavnih relacija da si olaksam zivot bih valjda mogla naucit, do posla, grada, soping centra... Ostalo nek vozi mm, on ionako voli vozit. Sto je najgore, i ja volim voziti.... Kme.
Vozim 10ak godina i stotine tisuća kilomentara (možda i sedma znamenka), što službeno, što privatno.
Prošla sam svaku rupu po HR i okolnim zemljama, pa i dalje. Velikim postotkom nepoznate relacije i destinacije.
Ni nakon toliko kilometara, ako imam malu pauzu, ne osjećam se sigurno. Ne volim voziti i nikad neću voljeti.
Strah savladavam ko i sve druge strahove, skakanjem u vatru, takav sam tip.
Beti, nedostatak samouvjerenosti nije razlog da se ti nekog bojiš na cesti, s obzirom na moje iskustvo koje većina forumašica ne dijeli, ja sam sigurna da sam izuzetno mala opasnost na cesti, ako ne i nikakva. Nema situacije u kojoj nisam bila, jer ne vozim poso-kuća, nego cijela EU i Balkan- kuća.
Ali to jednostavno ne volim i ne osjećam se u autu kao na vlastitom kauču.
S tim da na cesti ubijaju oni što misle da mogu bolje nego što mogu, a obrnuti su bezopasni, osim ako baš nisu jako smotani :D
Biciklom idem na posao, SVAKI drugi dan mi u Strojarskoj dok vozim (ležernim tempom jer se ne želim usaftat do posla) auto samo iz onih zgrada izleti na cestu i jedva ga obiđem, iako sam spora i oprezna. TAko da...nisu baš biciklisti uvijek krivi. Ali, da, povremeno vidim junake koji voze zelenim valom u krivom smjeru na stazi ili pretječu drugog biciklista tako da ne pogledaju cestu po kojoj pretječu..