Ja prelazim cestu s 4 trake bez semafora, nekoliko puta dnevno. Ujutro vrlo često mi stane auto u bližoj traci (nakon nekog vremena), a onda ja iza njega provirujem da vidim mogu li i preko druge trake da riješim jedan smjer. Drugi smjer je lakše prijeći. A kad se vraćam s posla prelazim isto preko zebre koja je na sporom, ali nervoznom zavoju. Tu gledam na semafor 30tak m dalje i ako vidim da je autima zeleno, ne prelazim, pustim ih iz ovog razloga što Bubilo opisuje. Ako mene pusti, propustit će semafor i onda će čekati još barem 3-4 minute do idućeg. Ali me nerviraju kad im je crveno, a guraju se kao sumanuti da bi stali 15 metra dalje u koloni za semafor. Problem su ta natiskana zagrebačka naselja koja gravitiraju centru, gdje ima puno zebri pa ako ideš svaki dan, pun ti je kufer tog stajanja.

A u dvostruko većim gradovim je isto gužva, ali je javni prijevoz funkcionalan, za razliku od zagrebačkog gdje je zbilja kako te potrefi. MM ima cca 3 km do posla. Javnim prijevozom se ide toliko okolo da bi mu trebalo kad nema nikakve gužve oko 45 minuta koje bi uključivale 1,5 km pješačenja. Kad je gužva, vrijeme dobiva drugu dimenziju

Sjećam se kako sam ja naivno mislila da u Berlinu nema prometne gužve, jer sam svuda stizala brzo javnim prijevozom, a onda sam se jednom voziila s prijateljem po njegovu djecu i iznenađeno upitala zašto je danas takva gužva - čovjek me u čudu gledao jer je svaki dan gužva za automobile.