 |
|||
Preuranjeni porod u odnosu na porod u terminu
Imam pitanje koje nije vezano za stanje bebe kod preuranjenog poroda jer već ima puno postova na tu temu. Zanima me razlika u samom procesu poroda. Mislim na porode od 34. tjedna na dalje. Da li je veća vjerojatnost epiziotomije? Bebe su definitivno manje pa bi samo po tome porod možda trebao biti lakši, ali čini mi se da u praksi bas i nije tako. Što vi mislite o tome.
Ne, porod nije lakši ako je beba manja. Svaki porod mamu boli jednako jako, bez obzira u kojem se tjednu trudnoće dešava.peg8020000 prvotno napisa
Što se tiče bebe, ona je to osjetljivija, što je manja i što se ranije rađa. Treba što više smanjiti pritisak na bebinu glavicu, zato se obično radi veća epiziotomija kod preuranjenog poroda. Radi bebe.
Mislim isto što i Beti3.
Porod treba završiti što brže i što manje traumatično za bebu.
To je samo moje, nestručno, mišljenje..ali čini mi se jedino logično
potvrđujem Betin post, meni je upravo ovo gore napravljeno, beba je rođena 33+6 s 1.920 gNe, porod nije lakši ako je beba manja. Svaki porod mamu boli jednako jako, bez obzira u kojem se tjednu trudnoće dešava.
Što se tiče bebe, ona je to osjetljivija, što je manja i što se ranije rađa. Treba što više smanjiti pritisak na bebinu glavicu, zato se obično radi veća epiziotomija kod preuranjenog poroda. Radi bebe.
Potvrdile ste ono sto sam i ja mislila. Boxica, vidim da ti je drugi porod bio 35+3, da li je situacija tada nešto bolja ili ista stvar?
Ja o tome ne mislim nego ZNAM jer mi je bio lakši porod prvog djeteta u terminu (debelo preko 4 kg je imao stariji sin kad se rodio). Malo sam pukla i prošla sa 2-3 šava. Drugog sam rodila u 35. tjednu u roku 45 minuta. Radi poštede djeteta imala sam gadnu epiziotomiju, razrezali su me "do grla" i imala preko 20 šavova, nisam sjedila još 6 tjedana. Budući da je porod krenuo kad se dijete još nije namjestilo kako treba, nije išao zatiljkom kako je trebalo, nego mislim tjemenom, pa je imao petehije po licu (popucale su mu kapilare od prolaza kroz porođajni kanal). Imao je 2 kg, ostala sam s njim 2 tjedna u bolnici radi žutice, išao je na sunčanje. Srećom, bila sam uhodana dojilja i to ga je po svoj prilici spasilo inkubatora, jer je dobro počeo dobivati na težini. Trebalo ga je buditi za dojenje jer takva djeca su sklona prespavati cijeli dan, ali onda ne dobivaju na težini.
Što se stanja djeteta tiče, iako se kod mene znalo kakva je situacija (bila sam na preparu intravenozno pola trudnoće, ležala u bolnici) i dobila sam sredstvo za ubrzavanje sazrijevanja djetetovih pluća, moj sin i danas u 15. godini ima posljedice - on od rođenja ima osjetljiva pluća, alergičar je i astmatičar. Tako da - svaku trudnoću treba održavati do termina koliko god se može. Ponekad postoje medicinski razlozi protiv toga, ali u mom slučaju bilo bi bolje da sam izdržala još koji tjedan. Kako god bilo, i danas smatram da je sve to skupa dobro završilo u odnosu na to kako je moglo biti.
Eh, da - još je imao pupčanu kilu mjesecima, dok mu se trbušni mišići nisu zatvorili. Sad da razmislim, možda bih se mogla sjetiti još tih stvari, ali nije bitno jer se ne odnosi na sam porod.
kod mene su drugi i treći porod su bili carski:
drugi - zbog smrti jedne bebe (druga je umrla 30 sati nakon poroda)
treći - počela sam pucati po starom šavu (prošla je točno godina dana od prethodnog)
Meni je prvi, prijevremeni porod (36+4, blizanke, druga na zadak - rotirali je u porođajnom kanalu, obje ispod 2500 g, OG 33 i 32 cm) bio neusporedivo lakši i manje bolan od drugog poroda u terminu (40+2, jedna beba u položaju glavom, 3500 g, OG 35 cm). Epiziotomiju nisam imala ni prvi ni drugi put, a nisam ni pukla.
Također, na prvom porodu nisam osjećala trudove sve do samog kraja. Samo neku nedefiniranu bol koja je prestala čim bih počela hodati. Otvorila sam se 8 cm, a da nisam shvatila da je porod počeo. Ne bih ni tada, da nisam bila u bolnici. Nikakvih ritmičnih stezanja, nikakvog skraćivanja razmaka, nikakvih bolova u leđima (u knjigama koje sam čitala pisalo je da su to obilježja pravih trudova pa sam porod zamišljala drugačije). Poslali me u rađaonu gdje sam se sljedećih nekoliko sati dosađivala i usput se otvorila do kraja. Kako se ništa nije događalo, predložili mi bušenje vodenjaka. Pristala sam i tek je tada počelo u pravom smislu riječi. Od bušenja prvog vodenjaka do rođenja druge kćeri nije prošlo više od sat, sat i pol. Isti dan sjedila, hodala, tuširala se i dojila u sjedećem položaju.
Na drugom porodu - 10 sati ubitačnih trudova, bolno od početka do kraja. Došla u rodilište potpuno otvorena - nadala sam se da ću roditi čim uđem, ali - ništa od toga. Slijedila su još dva sata patnje. S blizankama sam zbog stalnog ctg nadzora mogla biti samo u poluležećem položaju pa sam ovaj put tražila da mi omoguće okomiti položaj u nadi da će to olašati i ubrzati izgon. Nije. Iako sam mijenjala položaje kako sam htjela - i čučala i klečala i vješala se po mm-u. Ovaj put mi je trebalo nekoliko dana da se usudim sjediti i hodati, ali je zato dojenje jedne terminske bebe u odnosu na dvoje nedonoščadi bilo pjesma.
Moj najlaksi porod je bio u 40. nedelji, s bebom koja je imala obim glave 34. Ostali su preko termina i s obimom glave 36 i prosto nije bilo bas TAKO jednostavno.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom