Moja je prva kao tvoja druga. Mislila sam da ću prolupati. Ima knjiga o talvoj djeci od Searsa "Fuzzy baby book"
Moje drugo dijete, sin, je potpuno suprotnog karaktera - stalno je dobre volje, rijetko plače, normalno se vozi u kolicima i sjedalici, čak se zna sam igrati... Ona nikad zadovoljna, stalno je neka drama, nikad dosta pažnje, odgovora, igranja, voli se igrati s djecom, ali bogme iznimno voli pilati odrasle.
Svaki od tih tipova karaktera ima lakše i teže strane pa nije sve samo crno-bijelo. Sjećam se da sam jednom na temi o zahtjevnoj djeci pročitala da je s njima tako teško, a ponekad tako lako i toliko puta sam se toga sjetila. S njom je teško na dnevnoj bazi, ali kod velikih stvari zna biti iznimno lako, kao da je odraslija nego što bi trebala biti.

Prihvati da su ti klinke različite. Znam da je teško, bit će malo lakše kad odrastu. Moja je bila krpelj veći od ostale djece, nisam se parku mogla maknuti od nje ni pola metra, a kamoli klafrati sa strane s nekim, a onda je u nekom trenutku nastao klik, razvoj, i odjednom je postala presamostalna. Da se nju pita stalno bi spavala nekud okolo, išla nekud bez nas, a ima 4 i pol godine.

Sretno.