E, to.pulinka prvotno napisa
Mene zanima, a kako druga djeca onda ne reagiraju na isto? Ne primjećuju? Naučila su da ih to ne dira? Dira ih, ali ne dovoljno intenzivno da se zatvore?
 |
|||
|
|
|||
E, to.
Mene zanima, a kako druga djeca onda ne reagiraju na isto? Ne primjećuju? Naučila su da ih to ne dira? Dira ih, ali ne dovoljno intenzivno da se zatvore?
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 08.06.2016. at 18:43
Paaa, nemam pojma. Ja nisam stručnjak.
Samo imam iskustvo sebe kao deteta i sebe kao roditelja takvog deteta. I nije mi ambicija da dajem dijagnoze bilo kome, samo kažem da sam ja sebi i svom detetu pomogla čitajući o pojmovima kao što su selektivni mutizam i pre svega socijalna anksioznost (i aspergerov sindrom, koji dijagnostikujem isključivo sama sebi i nikome drugom, a tu moju malu fiks ideju o sopstvenoj dijagnozi ćete mi valjda oprostiti...).
Moja starija ćerka je socijalno slepa, ali bukvalno, ona ne primećuje da je neko besan dok taj neko ne zaurla na nju doslovno, tj. ona tuđu mrzovolju ne doživljava, dakle, ona je u kategoriji "ne primećuje"- iako je jako, jako empatična jednom kad tuđe osećanje konačno prepozna i registruje. Međutim, blagoslovena je time da je mrzovoljna teta, npr, ne dotiče previše.
Većinu dece verovatno dotiče donekle, ali ne dotle da se zatvore. Da li oni reaguju "normalno" jer su tako "istrenirani" iskustvom, ili jer su rođeni takvi, ne znam.
Mislim, ja sam sa godinama manje osetljiva, manje stidljiva, manje me dotiču neke stvari-realno, ja pišem na izrazito neodgovarajućem forumu s obzirom na moje državljanstvo, za to je potrebno biti ili socijalno slep ili vežbati svoju hrabrost konstantno....
Tako da, sigurno da se socijalna "hrabrost" može "istrenirati" do određene mere, ali granice ipak postoje, naročito za malo dete. I nije uvek pravilo da je više iskustva bolje za dete. Neku decu stvarno treba dozirano izlagati nečemu dok dovoljno ne dorastu, tako je prijatnije i deci i roditeljima. A okolini ionako nikad ugoditi. Meni su za ćerku istog dana dve različite osobe rekle ovako: prva da je divno vaspitana, druga da je totalno nevaspitana
Ovu rečenicu bih potpisala i podvukla i 1000 puta. Razna literatura o odgoju djece lako može novopečene roditelje navesti upravo na taj trag, da je roditelj svojim ponašanjem odgovoran za djetetov karakter. Nije, bar ne u nekom općenitom smislu (ne mislim tu na zlostavljače i sl.).
Pa tako što nisu sva djeca ista. Kao što nisu ni svi odrasli isti.
Mene je svojedobno malo "pogodilo" kad nam je psihologica na testiranju za dijete rekla da je izuzetno osjetljivo i to naglasila skoro kao njegovu glavnu osobinu. A onda, kad vrtim film unatrag, ima na koga i biti takav. I možda baš zato što ima radar umjesto ušiju može primijetiti i zaključiti neke stvari bolje od drugih. Na žalost, isto tako ga njegov radar često navuče na krive zaključke, pa tu moram nastupiti kao korektivni faktorAli i meni samoj je dugo trebalo da osvijestim neke stvari.
žutaminuta, djeca su različita, svako je osjetljivije na nešto drugo,...
Uostalom kao i odrasli.
Banalan primjer: moje dijete užasno ne podnosi laž, do nebeske razine.
I sad se pitam da li smo mi tome "krivi" kao roditelji? Smatram da na neki način i "jesmo", jer je meni oduvijek bitna istina i djetetu nikad nisam izgovorila nikakvu "bijelu", ili bilo kakvu jaču laž. Uvijek je dobio serviranu istinu.
Kad se susreo prvi put s djetetom koje laže, on nije ni znao da je to moguće.
Kad je shvatio da je to ipak moguće, nakon pojašnjenja da ljudi ne govore uvijek istinu, to objašnjenje njega ne zadovoljava. Jednostavno ne podnosi kad netko laže.
I onda ima u bliskom društvu dijete kojem je svaka druga riječ laž. 70% djece (u njegovom društvu) se na to ne obazire, 20% ide im to na živce, nekakvih 15% to malo jače nervira, a moj to organski ne podnosi.
Tako da svako dijete ima nešto na što je osjetljivije.
Moj je hiperosjetljiv na laž, nepravdu, mirise,...
(Ovdje se ne referiram na mitovski).
Posljednje uređivanje od Anemona : 09.06.2016. at 07:57
Mitovski, možda su se karakterne osobine spojile s osjetjivom fazom u razvoju. Taj stid zna dosta biti naglašen u vrtićkoj dobi. Npr. moja cijelu godinu trenira ples. I onda dođe nastup i samo ona ne nastupi. Sram ju je. I još uvijek trenira i svi znamo da ponovo neće nastupiti
Lani je na školskoj priredbi bila super, ove godine se ukopala i rasplakala. Vjerujem da je to ta faza. I ako takva faza padne na plodno tlo kao kod tvoje J., onda vjerujem da nije lako. Ali vremenom će ići na bolje.
Imam(o) problema s perfekcionizmom pa mi se tema čini bliskom. Mislim da bi dijete trebalo uvlačiti u procese stvaranja, osmišljavanja (bilo čega), pokazivati da je rezultat nevažan, da je poanta u procesu, stvaranju, druženju, učenju, a ne u finalnom proizvodu, znanju, nastupu, i da taj proces može biti spor, neučinkovit, težak, ali i lijep, veseo ili sve od toga. I da je život stvar sudjelovanja u što više procesa jer tako rastemo...
To se u ovoj dobi može vježbati s ljudima i djecom koja su bliska pa frustracije nisu toliko snažne. Kasnije, kad bude starija, sama će krenuti prema stvaranju u drugim, manje bliskim grupama, no vjerojatno nikad neće savladati frustracije koje nameće potreba da se u nečemu bude ili jako dobar ili nikakav.
Zato je važno dozvoliti joj prostor ili čak poticati da sama radi na nečemu (da vježba npr. instrument, da se sama izviješti u nekoj aktivnosti i da onda u neku grupu dođe već "jako dobra"...) I ako ćete birati sport, ne bih prepručila timske sportove, oni su vječiti izvor frustracija takvoj djeci, bolje nešto individualno gdje sama ovisi o sebi, može si mjeriti postignuće i odlučivati o tome koliko i kako.
Možda griješim, ali ovo je samo iz iskustva.
I još nešto, ona se vjerojatno često uspoređuje s drugima. Važno je što više razgovarati o tim drugima na način da se sagledaju i dobre i loše strane, npr. da netko tko joj je nedostižni uzor u matematici, ima ružan rukopis, da netko tko je najsporiji u trčanju jako lijepo recitira, ovaj netko tko nije najbrži, a nije ni matematičar, zna pričati viceve što je baš fora itd. Znači raditi na odmicanju od crno-bijele slike svijeta da ne zaglavi u njoj (ili sam dobra ili sam loša, nema sredine). Svatko nešto može ili ne može dobro, jako dobro.. ukazujte na to pa će možda upiti dio te slike i na sebe. Pričajte, čitajte, gledajte o ljudima koji su svašta nešto probavali, ne nužno bili dobri, ali su fora...
Ne bih htjela skretati s teme, ali ovo mi je jako zanimljivo. Što bi rekla Peterlin, ovo je moj softver i danas. I moje klinke. I onaj dio u kojem Pulinka opisuje hiperosjetljivost na tuđe osjećaje koji ti utječu na ponašanje.
Baš bi bilo fora porazgovarati na zasebnoj temi, kako funkcioniraju takvi klinci, a kako odrasle osobe...
a kako oni koji se služe pomno smišljenim lažima, potpuno bespotrebno. uglavnom.
mislim, mene je moja m kad je imala 3 godine, jedno 10 sati uvjeravala da je - gluha. izludila me do kraja. zamalo nismo otišli na hitnu. gluha - gluha. kad se sjetim.
U ovih 11g.iskustva s djetetom koje ima određene teškoće i 8g.s djetetom koje je bilo blaža verzija mitovskine curice, mogu jedino reći da je dijagnosticiranje na daljinu mlaćenje prazne slame. Nema korisnog savjeta, univerzalne istine, ispravnog odgoja itd. Svaka obitelj i svako dijete skup je za sebe, ne znamo (niti trebamo znati) sve ili točne okolnosti razvoja, genetskog nasljeđa itd.
Pa normalno ponasanje je normalno ponasanje.
Nije teska patologija. Nije tesko zanemarivanje.
Da li netko oblaci djetetu carape do 6 godina starosti, miksa hranu do druge godine, pusta ozbiljnu glazbu dok je jos u maternici, uci jezik znakova , procita slikovnicu jednom mjesecno, daje hrenovke sa 6 mj.starosti...
sve su to nijanse, i kod zdravog djeteta nece utjecati presudno na ostatak zivota.
Joj, kako mi je ovo poznato....mislim na napomene psihologa. Moj mlađi ima moj softver, a kad mi je psihologica nabrojila njegove osobine, kao da gleda mene u djetinjstvu, samo sqm slušala i mislila si da od genetike teško možeš zbrisati. Nismo krivi za neke osobine svoje djece. Ali isto treba imati na umu da nismo baš ni zaslužni za neke stvari koje bi si voljeli pripisati...
Potpis sto puta! Koliko sam se ovog naslusala od roditelja savrseno organizirane, mirne i koncentrirane djece.
evo sto je meni palo na pamet onako na prvu da dodem s takvim djetetom u kontakt: 1. igra na pola recenice ili na pola rijeci ti kazes nekoj teti bo a ona kaze K. to je primjer moze se napraviti sto varijacija na temu
2. igra pomagača ti vodis a ona ima neku malu ulogu tipa pogledat u smjeru nekoga i mahnut mu ili tako nesto
Probaj pronaci nesto u cemu je dobra i da je to jako veseli. Ne treba biti sport ( moja je sportski tip) moze i kreativa ili nesto..
E da, aktivnosti.
Možda je za izbor aktivnosti presudno i da osoba koja aktivnost vodi "klikne" sa detetom, meni su oduvek odgovarale isključivo osobe koje su i same bile izuzetne, istovremeno vrhunski poznavaoci svoje struke i dobri, strpljivi ljudi puni takta neskloni kritikovanju. Sa takvim ljudima sam se uvek osećala prijatno i opušteno, ali na aktivnosti sam počela da idem tek sa 10+ godina, kada sam se konačno ohrabrila...
1. zamjena uloga znaci ti si sramežljiva a ona rjesava tvoj problem
2. igra ludog dana, tj jedan dan radite nesto sto nije uobicajeno npr. idete obje bacit smece s naopako obucenom majicom ili probate jesti juhu vilicom pa se postupno dođe i da se nazove na tel nekoga koga nebi nikad nazvala i isprica mu vic
3. bonton pravila lijepog ponasanja, kao obrnuto od divljanja, tamo pise kako se treba ponasati niti vise niti manje
Uh..puno ste toga napisale i puno korisnog.
Malo sam proucila selektivni mutizam i prepoznala ju u svim nabrojanim karakteristikama a sada eto znam da to ima i neko ime.
Mogu se samo nadati da ce nasim trudom i radom uspjeti barem donekle to prevladati da ju nece ometati i sputavati u svakodnevnim, pogotovo skolskim aktivnostima.
Sorry, DOSADNA sam već s tim Suvagom i bogu i ljudima na forumu, ali zašto ne odeš tamo na dijagnostiku? Imaju logopeda i psihologa.
Meni su u PCM previdjeli osnovni problem koji je imao moj mlađi sin (teškoće čitanja) i pričali su mi priče o darovitosti (koje imaju elemente istine, ali nije to bitno, oni su vidjeli samo stvari kojima se oni bave, a pravi djetetov problem je ostao nedijagnosticiran). Samo smo izgubili dragocjeno vrijeme, ali to čovjek često shvati tek kasnije. Nije sad to bitno. Nije me ni pedijatrica uputila kako treba, a još manje škola, pa sam ja neko vrijeme tražila pomoć na krivom mjestu.
Činjenica je da je moje dijete bilo silno frustrirano zbog nemogućnosti čitanja i to smo uspjeli riješiti tek u Suvagu. Išla sam tamo "po inerciji" jer mi je starije dijete bilo godinama na logopedskoj terapiji, pa sam poprečki išla pitati njegovu dugogodišnju logopedicu za pomoć i žena me lijepo uputila. Suvag ili nešto drugo - nebitno je, ali mom sinu je trebala kombinacija psiholog+logoped s mogućnošću terapije koja rješava to što ga muči. Išao je u Suvag kod odlične prof. Čović (psiholog psihoterapeut) na psihoterapiju zbog samoozljeđivanja izazvanog upravo frustracijom zbog problema u školi. Srećom, ta sezona se potrefila s upisom u glazbenu školu, koja mu je podigla samopouzdanje.
Eh, sad, da li je Suvag pravo mjesto i za tvoje dijete - ne znam, ali oni IMAJU mogućnost psihološkog testiranja i dobri su u tome, kao i mogućnost terapije takvih problema, sve uredno na uputnicu. Isto, s njihovim papirima dobiješ odgovarajući tretman u školi što nije zanemarivo.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 09.06.2016. at 09:43
Da, već neko vrijeme potaknuta tvojim iskustvom razmišljam da odemo u Suvag.
Naći ću ti direktni broj od prof. Ane Čović, da ju nazoveš. Ufff, jučer sam to premetala po papirima. Pa lijepo pitaš ženu da li su takvi problemi njen djelokrug. (Naravno, prije će vas poslati na dijagnostiku, to je druga ekipa, ali puno znači ako kod naručivanja kažeš da vas je ona uputila..)
moj opceniti savjet koji sama sebi ponavljam kad ne znam sta bi onda radim ono sto mi dijete usrecuje...
mitovski to što tvoje dijete "ima" se svakako može nazvati selektivni mutizam, čim ona u nekim situacijama govori, a u drugima ne - no, koliko se vidi iz napisanog, ona govori u prilično velikom broju situacija, tako da ne bih rekla da se trebaš previše zamarati s tim terminom, i mislim da će tvoja djevojčica svakako naprosto prerasti ovakvo ponašanje.
Ali svejedno, mislim da su upute o tome kako se ponašati u situaciji selektivnog mutizma prilično dobro primjenjive i kod tvoje djevojčice, tako da ti tekstovi koji se daju pročitati po internetu mogu dosta pomoći.
pa, kako piše, selektivni mutizam je na samom kraju spektra nekakve bojažljivosti i sramežljivosti, ekstremni oblik. dijete potpuno zanijemi. ja ne bih rekla da je kod vas baš taj slučaj iako da, slažem se s mimom, savjeti mogu biti primjenjivi
uglavnom, mislim, odnosno nagađam, kao pulinka. nisam baš sigurna koliko je dobro gurati ju, sad u ovoj dobi, u nekakve situacije koje su za nju neugodne. poput predstave, različitih aktivnosti i sl. ima vremena za to.
vidim da je to savjet psihologa, ali ne znam, ja ju ne bih nigdje gurala. hebeš role.
vrtić i te radionice je sasvim dovoljno aktivnosti, a gdje ona malo po malo jača. za takvu djecu i vrtić je već bojno polje svaki dan, čini mi se.
uglavnom, sad mi se čini važnije pokazati joj da ste tu za nju, da razumijete njen strah i da ste tu kad joj je teško, kad plače i kad ju je strah.
i, naravno da je to njena unutarnja borba, strah protiv želje da nastupa na predstavi. no, hbg, tu će borbu ionako sama morati izboriti, a lakše će joj biti ako zna da ćete ju podržati ako odluči da ipak ne može, što vi i radite, i da ćete se veseliti kad bude odlučila da može.
i, naravno da njena sramežljivost neće, kao rukom odnesena, nestati polaskom u školu. kad kreće, u devetom mjesecu ili za godinu dana?
Za sada ju nismo tjerali, rekla bih da smo ju ohrabrivali na aktivnosti za koje smo vidjeli da ima veliku želju ali ju sram ili strah od neuspjeha koči. Ona strašno želi voziti role ali ju je strah jer ona to ne zna i obeshrabri ju što ne nauči prvim korakom voziti.
U more je bezbrižno i bez straha ušla prošle godine, do tada smo močili samo noge. Trebalo je puno truda i ohrabrivanja da se opusti i krene i onda je prošle godine skakala s kamena i uživala ko prase
Savjet psihologa nije da ju guramo na kativnosti koje ona ne želi već da ju ne pošteđujemo svih neugodnih aktivnosti i da ju ohrabrimo na aktivnosti koje želi a koče ju zbog straha.
Vezano za ovo "tjeranje" djeteta u nešto, teško je biti pametan.
Kao dijete imala sam jednu "situaciju" koja se protezala kroz cijelo djetinjstvo (djelomično me prati i dan danas), vrlo je slična sramežljivosti koju mitovski spominje.
Ja sam silno željela to nešto (kao npr. nastupati u predstavi - svejedno), ali nisam mogla sama protiv sebe. Stalno mi se u glavi vrtila misao, kad bi me barem roditelji natjerali da to moram. Roditelji su poštivali moju želju da ja to nešto ne mogu, a ja sam iznutra gorjela, da me barem natjeraju da moram, jer onda ne bi bilo "do mene".
A da su me natjerali, tko zna da li bi to bilo pametno.
Nema pravila, jednostavno probati malo tjerati, malo popustiti,... teško je.
a da.
i imati na umu da ćemo negdje sigurno pogriješiti :D
Ovo je jedino 100% točno.
Jučer smo ja i MM navečer baš pričali o svemu jer je mene (što i nije često - inače uvijek tražim neku pozitivnu stvar) uhvatila lagana panika od polaska u školu i kako će joj biti i zapravo me malo utješio.
Rekao mi je, gle situacija je takva kava je ali radimo najbolje što možemo, što je najvažnije podrška smo joj, uz nju smo i ona to zna i onda me podsjetio na male pomake koje sam ja trenutno zaboravila.
Na primjer neki dan mi priča tata jedne djevojčice koja je s J. u grupi u vrtiću a družimo se i u parkiću kako je došao po svoju kćer u vrtić i kako je J. u tom trenutku dotrčala do njega i ispričala mu s oduševljenjem šta su u tom trenutku radili, onako sama od sebe. To je bilo prvi put u 4g da mu se obratila, nikada mu nije niti na pitanje odgovorila.
Psihologica je isto spomenula na zadnjem roditeljskom da se počela opuštati pa da kad se baš opusti zna na radionicama onako glasno reći nešto, pa se onda sama iznenadi kad skuži da je glasno nešto rekla.
Mogu se samo nadati da će uz našu podršku i odrastanjem prevladati nekim dijelom strahove i nelagodu koju ima da može normalno funkcionirati.
Zaboravih napisati, ali to znaju sve mame zahtjevne djece - NIŠTA ne može nadomjestiti rad kod kuće i stalno osluškivanje djetetovih potreba.
S druge strane (ref. na onaj topic o vikanju), kad su moji sinovi porasli, ja sam pomalo počela izbjegavati "hod po jajcima", s jedne strane zbog toga da njih osnažim za život bez staklenog zvona, a s druge strane zbog sebejer je i meni to bilo naporno, stalno paziti hoću li im nagaziti na osjećajčiće. Pisala sam o tome. Moj stariji je izrazito pitom i lako odgojivo dijete, ali mlađi ima rogove (kao i ja, uostalom) pa smo se često znali naći s različitih strana plota.
Nije im bilo lako sa mnom jer sam ih naganjala doma (ali to znaju i sve mame vježbača).
Što učiniti sa ovako sramežljivim djetetom kakvo ima mitovski, ne znam, ali napisala sam već - treba sjesti na zadnjicu i u miru razmisliti na koji način kroz igru i nenametljivo pokušati promijeniti mentalni sklop. Pozitivna povratna veza često razara sustav (to je ono što mitovski opisuje kako njena mala sama sebe baca u očaj unaprijed, nabrajajući ružne stvari koje ju očekuju čak i prije nego su se dogodile, pa tone sve dublje). Nekako treba poučiti dijete kako da izađe iz te petlje (ili da u nju ni ne upadne), na primjer da samo sebi nabraja POZITIVNE mogućnosti koje se otvaraju kad radiš nešto novo. Paralelno se može to raditi na više načina i u svakoj situaciji.
Primjer: štajaznam polazak u malu školu (umjesto da razmišlja o tome kako će joj biti dosadno jer već zna čitati i pisati, treba djetetu reći da razmišlja o tome kako će sresti nove prijatelje... Ako joj je to stresno zbog sramežljivosti, okreneš ploču i nabrajaš koje će sve lijepe nove stvari dobiti.... )Treba djetetu naći "radnu točku". Zapravo, slabo tu pomaže tuđe iskustvo, svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete. Kod mog sina je povremeno upalilo nešto što mitovski vjerojatno ne smije primijeniti, a to je bilo "PRESTANI-odmah-sad!" u trenutku kad je počeo s deračinom (negdje oko treće-četvrte godine). Ali to procijeniš - neke situacije su pogodne za to, u drugima je apsolutno neprimjereno".
I tako - roditelj treba stalno promatrati svijet iz cipela djeteta zato da ga bolje razumije, ali isto ne bi trebalo uvijek i prihvatiti takav pogled na svijet kao jedini ispravan. Mi smo roditelji i trebamo djecu poučiti da se može bolje. Trebalo bi im pokazati više načina kako to činiti. Nema druge nego isprobavati - kao da su zamorci.
Eto, nešto upali, nešto ne upali.... Ja ne mogu svog mlađeg poučiti da drži jezik za zubima i da ne bi trebalo uvijek svakome reći sve što ti padne na pamet. Ali kad se sjetim da ni sama nisam to u potpunosti savladala, više se ne čudim svom djetetu. On je moja slika i prilika. I sve što radim je da pazim da budem bolja nego jesam, da budem odgovarajući uzor. Često uspijeva, ali ponekad i ne... Tja, to je život!
Slažem se nema toga što može zamijeniti rad kod kuće.
I kod J. pali PRESTANI odmah sad ali kao što kažeš ne uvijek, baš treba procijeniti.
mitovski, pratim što pišeš jer tvoja j. ima nekih sličnosti s mojom mlađom kćeri (5), koja je isto zahtjevno dijete i još nisam s njom našla zadovoljavajući modus operandi..Isto tako se bojim škole..može ispasti super, a može i katastrofa, dok za stariju kćer koja je jedno izuzetno razumno i dogovorljivo stvorenje, nikakvih takvih strahova nisam imala, i s njom je sve super.
Moja zapravo nije nešto sramežljiva, ali vidim te perfekcionističke crte kod nje, koje su užasno frustrirajuće. Npr. nju ne smiješ pohvaliti da je nešto dobro napravila, da je nešto lijepo nacrtala, da lijepo priča engleski, da joj nešto lijepo stoji, ma bilo šta. Odmah viče da to nije tako, da nije dobro nacrtala, da nije lijepa, da je ružna itd. Uglavnom, da ništa nije dobro. A na seku je ljubomorna da je to nešto prestrašno; nek seka samo ima spletenu pletenicu, ova dobije napad, urlanje i tuljenje, i ne pomaže što joj nudim da i njoj napravim pletenicu..ništa ne pomaže. Svaki dan je nešto drugo.
Ma ne znam kako joj pristupit uopće. A tvrdoglava, ne sluša ništa, ignorira kad je zovem..a u vrtiću zlato..tete je hvale, djeca vole. A sva pažnja ide njoj, i seka je voli i pazi, mala sve dobiva, i nikad nije zadovoljna. Baš takav karakter, s kojim se ja baš ne znam nosit.
Evo, Anemona je napisala sličan zaključak.
Mom sinu za prevazilaženje straha često pomaže "okretanje na šalu", tj. karikiranje situacije u neki zabavni obrt, koji ja odglumim što komičnije umem. Ako izvedem sve kako treba, sve se završi njegovim kikotanjem, oduševljenjem i pristankom da pokuša da bude u nekoj stresnoj situaciji.
Recimo, boji se da izađe pred publiku na vrtićkoj priredbi.
I ja ga pitam: "pa dobro, šta će biti kad izađeš pred sve te mame i tate? Oni će se svi verovatno straaaašno izbečiti u tebe, ovako ( tu ja naravno slažem neko blesavo lice dok me on gleda ispod oka), i onda će straaaašno razjapiti usta, ovako (još luđe moje lice, on se već smeška...), krenuti polako ka tebi (izigravam nekakvog trapavog zombija koji ga lovi dok se on obično grohotom smeje) iiii, NJAM - progutati te?"
"NEEE, NEĆE!" zaključuje on naravno, i onda još malo glumimo nekakve zombije, koje on razjuri i pobedi, izmislimo čitavu priču oko toga i onda je tek prilika da porazgovaramo o tome da je gluma zabavna, da je zapravo zabavno gledati u sva ta različita lica, da ako počne da oseća strah na priredbi može da se seti naše smešne priče i kako je on bio pobednik u njoj...
Naravno, ključna stvar kod mog deteta je dobar osećaj za humor i realnost, pa smem da se šalim na ovakav način sa njim, on je vrlo svestan da se publika NEĆE pretvoriti u zombije
Posljednje uređivanje od pulinka : 09.06.2016. at 11:14
Kod J. ovo prolazi ako je situacija koja izaziva malu nelagodu, ali ako je situacija koja njoj izaziva veliku nelagodu onda ju ovo samo razljuti.Mom sinu za prevazilaženje straha često pomaže "okretanje na šalu", tj. karikiranje situacije u neki zabavni obrt, koji ja odglumim što komičnije umem. Ako izvedem sve kako treba, sve se završi njegovim kikotanjem, oduševljenjem i pristankom da pokuša da bude u nekoj stresnoj situaciji.
Recimo, boji se da izađe pred publiku na vrtićkoj priredbi.
I ja ga pitam: "pa dobro, šta će biti kad izađeš pred sve te mame i tate? Oni će se svi verovatno straaaašno izbečiti u tebe, ovako ( tu ja naravno slažem neko blesavo lice dok me on gleda ispod oka), i onda će straaaašno razjapiti usta, ovako (još luđe moje lice, on se već smeška...), krenuti polako ka tebi (izigravam nekakvog trapavog zombija koji ga lovi dok se on obično grohotom smeje) iiii, NJAM - progutati te?"
"NEEE, NEĆE!" zaključuje on naravno, i onda još malo glumimo nekakve zombije, koje on razjuri i pobedi, izmislimo čitavu priču oko toga i onda je tek prilika da porazgovaramo o tome da je gluma zabavna, da je zapravo zabavno gledati u sva ta različita lica, da ako počne da oseća strah na priredbi može da se seti naše smešne priče i kako je on bio pobednik u njoj...
Naravno, ključna stvar kod mog deteta je dobar osećaj za humor i realnost, pa smem da se šalim na ovakav način sa njim, on je vrlo svestan da se publika NEĆE pretvoriti u zombije
Isto je bilo i s mojim sinom.
Humor je pomagao, kao što i danas pomaže, ali čuvajte se toga dugoročno - moj sin je često pribjegavao tome kao malo dijete, pa je kasnije razvio sklonost da bude razredni klaun, što se u višim razredima znalo okrenuti i na zlo (ometanje nastave). Ali ima jedna druga stvar - koliko god se trudili, mi NE MOŽEMO odraditi životno iskustvo za svoju djecu. Možemo samo moderirati način kako će djeca to iskustvo stjecati.
Aha, i kod nas je tako, tj. za stvarno ogromne nelagode jedino rešenje je privremeno odustati pa pokušati drugom prilikom.
Srećom, sve je manje takvih situacija što smo bliži petom rođendanu, ali i dalje odbija da komunicira sa određenim ljudima koji su mu izrazito odbojni.
Peterlin, to je dobro upozorenje, mada mi je trenutno izuzetno teško da sina zamislim kao zabavljača razreda, više je ćerka u opasnosti da upadne u tu ulogu, ali, ko zna, videćemo...
Mislim da je pulinkin pristup najbolji. Znam da je mene humor spašavao kada sam bila u grču. Zapravo, humor sve liječi. Naravno, ako imaš nekoga kraj sebe da ga izvede jer samog sebe teško da ćeš natjerati na gluparenje kad si zabrinut.
dakle nakon ovoga povlačim što sam napisala, zaboravi molim te na pojam selektivni mutizam jer, vjeruj mi, tvoje dijete to nema
Misliš? Dobro, mislim glupo je niti ne mislim da ovako preko foruma dajete ili dajemo dijagnoze, nego čisto onako rasprave radi.
Znači, ove epizode što sam gore napisala se mogu nabrojati na prste jedne ruke u razdoblju od godine-dvije.
Ona ne odgovara na pitanja odraslim ljudima, osim jednoj mojoj prijateljici, a trebalo je godinu i pol dana da joj odgovori na prvo pitanje. Sram i strah i nelaogoda je kod nje jako izražena.
Nema selektivni mutizam.
Tada dijete ne prica uopce ( osim sa odabranim pojedincima , najcesece iz kruga obitelji).
ovdje definitivno spada i moja srednja
puno je ovdje već dobrog rečeno, pa da ne duljim, kod nas su pomogle ove stvari (do kojih smo došli na individualnom psihološkom savjetovanju):
-ovo je ključno i kod moje srednje, i situacija se drastično popravila nakon što sam ju ja skoro pa za svaku njenu nezadovoljnu facu prestala držati dva sata u naručju i empatično filozofirati o tome što ju muči.Ključno kod mog sina je- ne pridavati preveliku pažnju, ni pozitivnu ni negativnu
- guranje u stresne situacije, odnosno guranje u sve one situacije u kojima bih inace bez problema i osjecaja krivnje pustila svoje drugo dvoje djece da se koprca samo, a nju bih od identicnih situacija štitila jer je *osjetljiva*
- to što je pronašla aktivnosti u kojima se osjeća savršeno i sposobno (prvo su to bili skokovi u more prošlo ljeto, a onda je jesenas otkrila jazz dance) i koje su joj podigle samopouzdanje u visine nebeske u samo par mjeseci
Ona je sada sasvim drugo dijete nego prije godinu dana, kad sam u panici tražila (i našla)dječjeg psihologa jer više nisam znala što i kako i osjećala sam se kao totalni promašaj što se nje tiče
i da, njena promjena bila je uvjetovana promjenama mojeg ponašanja prema njoj, ali prvenstveno promjenama slike koju sam imala o njoj, i mojih očekivanja prema njoj. tako da ja dosta naginjem na tu stranu da roditelj može puno napraviti, čak i kad je karakter takav kakav je. ona je i dalje naše najosljetljivije, najsramezljivije, najperfekcionističkije dijete.... ali sada s tim možemo živjeti i ona i mi.
i još tri glavne stvari koje mi je psihologica rekla i koje su na mene imale najveći utjecaj, pa možda i tebi pomognu:
- moje dijete je jednostavno takav karakter, to je normalna varijacija ljudskog karaktera i ona je sasvim normalna i ok takva kakva je. ne treba je mijenjati, ne treba je popravljati, nego prihvatiti je takvu
- kao što sam i ja bila takva kao dijete, pa sam izrasla u normalno funkcionirajuću, zadovoljnu i sretnu odraslu osobu, neka imam povjerenja u nju da će i ona tako
- trebam je prestati etiketirati kao sramežljivu, kompliciranu, preosjetljivu blabla i prestati prilagođavati svoje ponašanje tim etiketama. etikete samo potenciraju takve karakteristike
(iz gornjeg posta se vidi da mi je to jedna od najtežih stvari za promijeniti LOL)
Lutonjice, svaka čast!
Samo da dodam, i kod mog sina je ključno ne pridavati preveliku pažnju. On je kralj drame i to nije nešto što bih poticala.
Lutonjice odlicni postovi! Hvala ti sto si me jos jednom podsjetila i sto vidim da smo zapravo na dobrom putu.
Ovakve smo savjete i mi dobili od psihologa.
Ono sto nam je najvise olaksalo je upravo to sto si i ti gore napisala da je to takav karakter i da ju takvu treba prihvatiti.
I evo danas hladne glave kad se osvrnem ima dosta pomaka u proteklih godinu dana, ali eto dogodi se ta jedna predstava, ja vidim taj silan grc na licu, silnu nelagodu, srce mi se raspukne i onda se krenem pitati gdje grijesimo, sto krivo radimo, jesmo li mi krivi, kako ce u skoli.
Onda svane novi dan
Danas je bila zavrsna radionica kod psihologa. Inace na pocetku radionice djeca sjede u krugu i pricaju, sta se kome dogodilo ili ce se dogoditi ili sto je vec kome u tom trenutku bitno. J. je danas prvi puta ispricala nesto. Rekla je da ide u kamp i da sad ide na 2 rodendana.
Onda dodemo kuci, vrticka prijateljica nas pozove na rolanje. Odemo veselo na rolanje, odrola bez straha i izjava ja to ne mogu i ne znam. Onda ju mama te prijateljice pita dali hoce bananu i ona joj prvi puta odgovori i kaze moze
I to nije sve..ima jos
Moje dijete mi je samo danas pokazalo da ne trebam toliko brinuti i da ipak idemo nekim dobrim putem.
Moje je srce veceras veliko ko kuca
Posljednje uređivanje od mitovski : 09.06.2016. at 22:59
Odlično, baš me veseli!
tako treba mitovski
svaki put kad je moja kćer u nekoj panika-i-grč-u-želucu-fazi, ja se samo sjetim njezinog lica dok pleše na pozornici pred 500 ljudi - njen zarazni zadovoljni osmijeh od uha do uha, sjaj u očima i totalno totalno totalno uživanje i ispunjenje...
i onda znam da će sve biti ok i da je ona ok <3
Mitovski - bas lijepo post.
Tako ti je to sa takvim klincima - dva koraka unaprijed pa jedan unatrag. I onda se jednoga dana probudis i skuzis da su skroz ok i normalni i uz te korake unatrag.
A moglo je i od prvog dana tako
Mitovski, divne vijesti, dosle su mi suze na oci
Svaka ti cast na svemu sto radis. Nemogu ni zamisliti koliko ti je puta srce pucalo.
Mitovski, to je divno
Ja tebe ne razumem.A moglo je i od prvog dana tako
Kao što je laumi napisala, normalno je da deca mogu imati ceo niz psihičkih ili fizičkih poteškoća, samo nisam sigurna koliko je normalno da se roditelj pravi da te teškoće ne postoje, naročito ako je to nešto što dete čini nesrećnim.
A implicirati da je roditelj uzrok neke psihičke teškoće koju dete ima je prosto bezobrazno. Naročito ako taj roditelj već sarađuje sa psihologom koji nije došao do zaključka da roditelji u bilo čemu drastično greše.
Da je dete kratkovido, niko (valjda ?!) ne bi svalio krivicu na roditelja niti bi savetovao roditelja da na radi ništa po tom pitanju.
Ja se slažem da ne treba dete "popravljati" jer ono nije "neispravno", ali postoje načini kojima se može pomoći, i ne vidim ništa loše u traženju pomoći.
slažem se da je beti netaktična, bezobrazna i piše s visoka ko da je svu pamet svijeta popila :D
al sori, meni isto nije normalno da mitovski jedan dan misli da dijete ima ozbiljnu dijagnozu, selektivnu mutozu, a drugi dan da ima super socijalizirano, sramežljivo dijete. i da se to tumači skokom u razvoju.
inače, i ja sam sklona tome, pogotovo dok su bili mali (mislim, šta više reć od toga nego da sam zvala pedijatricu da se dijete prestalo smijati
E, da....slažem se da je beti netaktična, bezobrazna i piše s visoka ko da je svu pamet svijeta popila :D
al sori, meni isto nije normalno da mitovski jedan dan misli da dijete ima ozbiljnu dijagnozu, selektivnu mutozu, a drugi dan da ima super socijalizirano, sramežljivo dijete. i da se to tumači skokom u razvoju.
inače, i ja sam sklona tome, pogotovo dok su bili mali (mislim, šta više reć od toga nego da sam zvala pedijatricu da se dijete prestalo smijati
Joj, kakve smo sve bedastoće radili .... Nisu roditelji imuni od grešaka.
Meni je najbolje bilo kad sam se dosjetila oponašati nepoželjno dječje ponašanje i kad sam se izvalila na pod u sobi i počela derati... Moj E. je zanijemio od čuda i što - prestao urlikati. Nisam to ponovila, pa ne znam da li bi i drugi put upalilo, ali taj jedan put je bilo ok. Isto, kad je L. s 3 godine radio scenu u dućanu jer nije htio probati novu jaknu, okrenula sam se i otišla (2-3 metra je bilo dovoljno). Nije ponovio cirkus, iako sam i ja pazila da ih ne dovodim u situacije za koje sam očekivala da bi mogle biti pokretač neurotičnog ponašanja. Poslije sam malo pomalo prestala.
* * *
Meni je puno značio Suvag - ide tamo dijete psihologu na terapiju, ali na svaka 2-3 njegova odlaska ide roditelj BEZ djeteta. Pa me lijepo žena prizemljila
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom