Mom sinu za prevazilaženje straha često pomaže "okretanje na šalu", tj. karikiranje situacije u neki zabavni obrt, koji ja odglumim što komičnije umem. Ako izvedem sve kako treba, sve se završi njegovim kikotanjem, oduševljenjem i pristankom da pokuša da bude u nekoj stresnoj situaciji.
Recimo, boji se da izađe pred publiku na vrtićkoj priredbi.
I ja ga pitam: "pa dobro, šta će biti kad izađeš pred sve te mame i tate? Oni će se svi verovatno straaaašno izbečiti u tebe, ovako ( tu ja naravno slažem neko blesavo lice dok me on gleda ispod oka), i onda će straaaašno razjapiti usta, ovako (još luđe moje lice, on se već smeška...), krenuti polako ka tebi (izigravam nekakvog trapavog zombija koji ga lovi dok se on obično grohotom smeje) iiii, NJAM - progutati te?"
"NEEE, NEĆE!" zaključuje on naravno, i onda još malo glumimo nekakve zombije, koje on razjuri i pobedi, izmislimo čitavu priču oko toga i onda je tek prilika da porazgovaramo o tome da je gluma zabavna, da je zapravo zabavno gledati u sva ta različita lica, da ako počne da oseća strah na priredbi može da se seti naše smešne priče i kako je on bio pobednik u njoj...
Naravno, ključna stvar kod mog deteta je dobar osećaj za humor i realnost, pa smem da se šalim na ovakav način sa njim, on je vrlo svestan da se publika NEĆE pretvoriti u zombije
, i da se ja njemu ne izrugujem, već pokušavam da ga zabavim i ohrabrim.