Izrazita sramežljivost!

[sirius]

Evo mene nakon dugo vremena s jednom takvom temom.

One koje me prepoznaju na forumu znaju priču o mojoj J. U psihološkom centru joj je detektiran izraziti perfekcionizam i od 09/2014 je tamo na radionicama.
Na te radionice smo krenuli na način da sam ja sjedila s njom na radionicama od 09/14-05/15 zbog njenog srama i neugode. U 6/15 je prvi put krenula sama. Ide i sad sama međutim ne lako nego uvijek s dozom neugode.
Na radionicama ne komunicira ni sada s drugom djecom a s psihologicom vrlo malo i odgovara s jednom dvije riječi.

U vrtiću se odlično slaže i druži sa svojim vršnjacima, djeca ju obožavaju. Međutim kad se u priču uključe tete s kojima je već 4g ona se ukoči. S tetama komunicira malo, odgovara glave pognute u pod. Tete kažu da je situacija sad bolja nego prije godinu-dvije.
S ostalim odraslim osobama (osim bake i tete) isto ne komunicira, ne odgovara na pitanja.

Što me zapravo potaknulo na otvaranje ove teme. Jučer su imali predstavu u vrtiću za nas roditelje.
Kad se krenula pripremati predstava prije 3 tjedna došla je kući plačući jer je nju sram predstavljati. Kako smo ova tri tjedna dosta razgovarali o tome zadnjih par dana je čak bila i sretna zbog predstave osim noć pred predstavu kad je počela plakati jer je nju sram i ona to ne može.
Razgovarali smo, ohrabrili smo ju i nekako se smirila.
I jučer dođe predstava, ona nije imala govornu ulogu, bila je bubamara i trebala letiti od cvijeta do cvijeta i ona se jednostavno paralizirala. Ogroman, ogroman grč na licu, na rubu suza, ogromna količina neugode.
Poslije joj je trebalo nekih sat vremena da dođe k sebi. Ja i MM smo ju pohvalili jer je ipak skupila hrabrost i izašla, nije odustala, međutim naravno bila je ljuta i na sebe i na nas i ništa nije valjalo.

Da nebi netko krenuo u krivom smjeru, nije mene briga zbog predstave ali je sada ta količina paralizirajuće nelagode došla baš vidljivo do izražaja i baš mi je bilo teško to gledati.
Navečer sam naravno počela razbijati glavu kako ćemo sa školom, jer u školi ne može gledati u pod i ne odgovarati učiteljici kao što to sad radi s tetama.

Radionice na koje ide su pomogle vezano za perfekcionizam ali u ovom dijelu nema baš nekog pomaka. Jednostavno ne znam više šta mi kao roditelji možemo napraviti da joj pomognemo.
Ima li netko ideju, ili je imao takvo dijete?
Mogu li se nadati da će ovih godinu dana koje još ima do škole donjeti neki pomak samim odrastanjem?

Koliko se sjecam M. je u tim godinama bio jako slican.
Nije gledao u odrasle , niti komunicirao previse.
U skoli je bilo , pa ...zanimljivo. Vrlo cesto je odgovarao na odmoru ili u kabinetu zbog treme.
Nekad se dogadalo da ne zeli odgovarati uopce ako je procjenio da ne zna .
i danas je tako. Skolovanje nekako prolazi.
Ali danas, privatno, u opustenim situacijama komunicira skroz ok.
Ja vidim da sa nepoznatima ima tremu i pazi na dojam, ali ipak uspije prevladati strah.