Hihihi. Ako nista, rekla bih da sam prevladala sramezljivost iz djetinjstva. Evo, opet smo na temi.
 |
|||
|
|
|||
Hihihi. Ako nista, rekla bih da sam prevladala sramezljivost iz djetinjstva. Evo, opet smo na temi.
Radim u nastavnom procesu.
Svake godine novi učenici i ove godine izuzetno kompliciran razred.
Slučajno saznam, što nije trebalo biti tako, da jedna učenica ima određenih problema(emocionalne prirode, sličnih kao mala J. ) i prilagodim svoje ponašanje i zahtjeve.
I onda saznam da je prvi put od mene držala referat pred djecom i da sam ja prva osoba izvan obitelji koju je zagrlila.
Očito sam kao ćorava koka napikla kako da se postavim.
A glasna sam, 1000 emocija u 5 minuta, od suza do smijeha, do gađanja tanjurima samo u jednom prijepodnevu. / ne na poslu ofkors /
Kasnije pričam s mamom te curice i ona mi je rekla da je mala došla iz škole i rekla da se prof maria ne pretvara.
I da me zato voli.
maria71 prvotno napisa
Svaka čast! Eh, da je više ovakvih profesora, djeci bi bilo bolje.
Jednstavno moram malo u off nakon ovakvog posta.
Kako mozes, Beti, sprdati se s necime sto nekome predstavlja stvaran problem? I (u svojim prethodnim postovima) insinuirati da neki roditelji koji zive u velikim gradovima, gdje imaju mogucnost otici raznoraznim strucnjacima, odlaze istima bez stvarne potrebne? Valjda zato sto imaju viska vremena i novaca, a da se samo malo vise potrude (ili da su samo malo sposobniji), odgojili bi sami tu svoju djecu bez takvih pomodarstava kao sto su psiholozi, pedagozi i ini strucnjaci.
Slazem se s tobom da je gubitak djeteta najgora stvar koja se roditelju moze dogoditi i osjecam postovanje prema gubitku kojeg si dozivjela (to spominjem jer si i sama to spomenula na ovoj temi). No, dopusti da je svakome njegov problem tezak i ako nemas konkretno iskustvo kojime mozes pomoci, ajd se odupri porivu da patroniziras.
Napisala si da je jedno karakter, a drugo bolest. Istina, samo sto je izmedju toga jos i jedno ne tako malo sivo podrucje vecih ili manjih poteskoca, koje se mogu vise ili manje uspjesno prevladati. Za neke je dovoljno da se roditelj malo skulira, procita koju knjigu, porazgovara s ljudima koji imaju slicno iskustvo. Za neke druge pametno je i pozeljno posavjetovati se sa strucnjakom. I super da ih imamo.
Moj sin nije bolestan i njegova poteskoca nije tako velika. Pa ipak, mi roditelji smo se u jednom trenutku nasli pred zidom i potrazili pomoc. Psiholog nas je uputio djecjoj psihijatrici. Ona je rekla da je jako dobro da smo dosli jer mu sada mozemo puno pomoci, a da nismo dosli ili da smo dosli kasnije, problem bi bio veci i teze rjesiv.
Na van je sve izgledalo manje - vise ok; netko bi rekao samo malo osjetljivije i sramezljivije dijete, nespretno u komunikaciji s vrsnjacima. U skoli dobar i miran, uciteljica mi ga je hvalila kako je lijepo odgojen. A kako se on stvarno osjecao u svojoj kozi (ja sam glup, nesposoban, mene nitko ne voli, nisam vrijedan ljubavi, nitko se ne zeli ugrati sa mnom...) bilo je nesto potpuno drugo. Najvise me boljela i plasila njegova autoagresija, koja je vec polako prelazila i u agresiju prema drugima. I tu nije pomagao nikakav odgoj i kaznavanje nezeljenog ponasanja. Trebalo mu je prvo pomoci da se osjeca bolje u svojoj kozi.
I doktorica mu je puno pomogla. Bez lijekova, samo razgovorima. A pomogla je i nama, naucila nas kako se postaviti u pojedinim situacijama.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom