Beti3 mislim da si promasila 'ceo fudbal'.Beti3 prvotno napisa
Zdravo dijete je naporno i zahtjevno, i mora biti takvo da dobije maksimum. Stvar je u percepciji roditelja koliku razinu zahtjevnosti će oni prepoznati u svom djetetu.
Roditelju koji ne voli pričati priče će dijete koje stalno pita: pričaj mi priču!, biti izuzetno naporno. Roditelju koji ne voli ili ne zna igrati nogomet, će dijete koje bi stalno šutalo s njim loptu biti itekako zahtjevno. Tisuće je takvih primjera.
Ako pedijatar, psiholog, logoped...kažu da je dijete u granicama normale, onda je na roditeljima da prihvate da su te granice jako (baš jako) rastezljive
Osim toga, vi u Zagrebu imate sve te silne stručnjake na dohvat ruke. da ste u malom mjestu, bilo bi posve drugačije...
Iz ovog se vidi da ili ne citas sto sam pisala ili smo pisali mi roditelji 'zahtjevnije' djece ili stvarno nisi imala iskustva s takvim djetetom.
Naravno da npr. je meni naporno crtati jer ne znam i ne volim crtati medutim necu reci da je moje dijete naporno jer zeli da crtam s njim, meni je naporno crtati ali cu crtati.
Ovo ti je skroz krivo postavljena teza barem u mom slucaju.
I sta ti tocno znaci dijete je normalno. Pa naravno da je normalno, nema moje dijete dijagnozu, ali ni npr. panicni napadaji nisu bolest nego poremecaj pa necemo reci da je to ok i da ne treba potraziti pomoc.
Npr. darovitost nije dijagnoza, zvuci predivno a znas li sta to sve nosi?
Uglavnom, iz nalaza psihologa je vidljivo da moje dijete ima odredene poteskoce i da, nebi vjerovala ali i psiholozi koriste termin zahtjevno dijete. Isto tako da ima nadprosjecnu inteligenciju i perfekcionizam.
Nedavno je psihologica spomenula da ima i naznake darovitosti.
Mozes li zamisliti kolicinu frustracije koje takvo dijete sebi stvori kad nesto ne moze ili ne ide kako je ono zamislilo, naglasavam ono a ne roditelj zamislio.
Imam osjecaj, mozda grijesim, ali s obzirom na ono sto si pisala na mojim temama unazad 6 godina da mislis da mi koji smo potrazili pomoc psihologa za nasu djecu smo zapravo digli ruke i rekli evo mi ne znamo pa vi psiholozi odgajajte nasu djecu.
Sto naravno veze s vezom nema.
To sto J. ide na radionice 2x mjesecno nije rijesilo probleme vec trud koji smo ja i MM ulozili uz pomoc i savjete psihologa.
I da, mozda nekom drugom nebi trebala pomoc psihologa da ima moje dijete, mozda bi netko drugi to rijesio jednom rukom mi nismo. Kad smo dosli na prvi razgovor rekli smo mi smo dosli jer ne znamo kako, dajte nam savjet.
Iz tvojih nekih postova se cini kao da je sramota potraziti pomoc strucnjaka, kao da je to znak da je roditelj podbacio sto je po meni vrlo zastarjelo razmisljanje.
 |
|||
Odgovori s citatom