Evo par redaka koji bi trebali omogućiti da bolje razumijemo Betty.

Svima nam treba ovaj topic za psihoterapiju. Našu, ne naše djece. Ne pišemo mi ovdje radi svoje djece i drugih forumašica, pišemo radi SEBE, sve do jedne. Ona nije iznimka, a ni ja isto.

Ne bih se kladila da i Betty nije u toj vreći roditelja darovite djece, tj. da nema baš takvo iskustvo, s djecom (ili bar jednim djetetom) koje ima kombinaciju zahtjevnosti i darovitosti. A svatko od nas hendla djecu na način koji smatramo primjerenim.

Dugo brinemo da je ovo i ono i ovo i ono, a onda nas dijete iznenadi, pa unatrag shvatimo da smo brinuli bezveze. To je htjela reći. ALi nema šanse da to primijenimo prije nego smo iskusili. Ta briga i trud oko djece (svakog djeteta, zahtjevnog i nezahtjevnog) je normalan proces. I ima veze ne samo kakav je djetetov karakter, nego jako puno i kakav je naš. Ja sam se npr. šokirala (neugodno iznenadila) kad mi je odgajateljica u vrtiću rekla da dijete ne čuje kako treba. Zinula sam. Nisam znala što bih rekla. A žena mi je napravila najveću moguću uslugu.... Eh, sad, kako ja to nisam prije skužila - eto nisam, pa sad mislim da moram sve mlade mame upozoravati na to :dosadna:

Eto, to ja mislim . Nije Betty ništa loše mislila, samo je kao i ja malo generacijski naprijed, pa mislimo da vam možemo soliti pamet, he he he ... (nema smajlića :stara: u ženskoj vrijanti, to bi fakat trebalo dodati - zbog mene, ne zbog Betty)