lavko, meni ti je to potpuno normalno
jer su moji oboje (bili) taj tip, u početku su ih vršnjaci baš plašili
M se tek nakon više od godinu dana vrtića počeo pomalo igrat s drugom djecom
sad mi je nezamislivo da sam imala taj problem s njim, sad imam maltene suprotan

b je isto prvih pola godine držala se isključivo teta, druga djeca su je plašila jer su za njene kriterije previše glasna i nepredvidiva
pola godine nije riječ progovorila u vrtiću, a isto kako kažeš, kući sušta suprotnost
ali pomalo se oslobodila, tek zadnjih par mjeseci, da se ponekad (al sve više) igra s drugom djecom, teta mi to posebno prijavi

hoću reći, ide to polako, i primijetit ćeš kako sazrijeva i prevladava situaciju po situaciju
odgovor na pitanje treba li gurnuti, ja bih rekla: treba nježno i strpljivo poticati.
ne forsirati (više od onoga što si morala isforsirati da ide u vrtić na 8 sati), ako neće, ok nek se lijepi uz tebe, doneseš joj neke igračke blizu tebe i nek se zabavlja. Ali ako idete kod nekog na druženje, osiguraj da ostanete dovoljno vremena da se stigne opustit i krenut pomalo prema drugoj djeci. Obično ono koliko mi odrasli zamišljamo da je dovoljno vremena, za djecu je prekratko, taman kad oni krenu radit korak naprijed, mi bi išli doma.